U zimskom razdoblju u našim se južnim krajevima obavlja prijeko potrebna rezidba smokava kojom se prorjeđuje njena redovito gusta krošnja. Jer smokva za svoj rast i rodnost zahtijeva velike količine sunčevog svjetla, što se jedino može omogućiti odgovarajućom zimskom rezidbom kojom prorjeđujemo samo središte krošnje.Naime, ukoliko smokvini izbojci ostanu u sjeni, donosit će vrlo malo roda kojeg će odlikovati sitni plodovi loše, kakvoće. Ali, bitno je spomenuti kako se smokva mora rezati redovito svake godine, iz razloga što ona rez debljih grana nikako ne podnosi. Veliki rezovi su ujedno najveći uzročnici slabljenja,propadanja i nestanka stabala smokava. Uz to nezarasla rana postaje središte okupljanja štetnika i bolesti, iz nje oni najlakše prodiru, šire se u drvu i kori radi čega drvo sve više truli i propada.Stoga se deblje grane na stablima smokava režu isključivo u krajnjoj nuždi a sve zato što te velike rane na njenim stablima dosta teško i zarastaju. Ako se to pak ne može izbjeći, takvu ranu treba dobro zagladiti i potom odmah premazati voćarskim voskom.
Za smokvu slobodno možemo ustvrditi kako je rijetka ekološka voćna vrsta u čijem se uzgoju koriste zanemarivo male količine pesticida. Tim više što u našim klimatskim prilikama smokva nije osobito jako ni ugrožena napadom bolesti jer suh zrak i duge ljetne suše ne pogoduju razvoju bolesti. A bez vlage nema ni nastanka bolesti. Osim toga, smokva se tretira pesticidima u zimskom razdoblju iz razloga što je u vegetaciji veoma osjetljiva na primjenu velikog broja kemijskih pripravaka. Drugim riječima, često se zna dogoditi da se stabla smokava u vegetaciji-dok imaju lista, iz neznanja, prskaju insekticidima(primjerice, na bazi dimetoatai sl.), pritom ne znajući da će primijenjeni pripravak djelovati fitotoksično na smokvu. Poprskana smokva će vrlo brzo reagirati tako što će odbaciti veći dio ili cjelokupnu lisnu masu, što znači da te godine roda uopće neće biti. Zbog toga se redovito mora provoditi zimska zaštita. Njome se suzbijaju i bolesti i štetnici koji prezime na samom stablu i oko njega (na površini tla, odbačenom lišću, orezanim granama isl.). Navedena zaštita provodi se 3 %-nim bijelim uljem čime se uništavaju štitaste uši te nekim bakrenim preparatom (CuprablauZ, Champion, Bordoška juha i dr.) i to dva puta (jednom u jesen nakon nakon bacanja lišća i drugi put pred početak vegetacije). Važno je spomenuti kako se kod izvođenja samog prskanja trebaju utrošiti veće količine vode što znači da stabla smokava treba dobro i poprskati tj. doslovce okupati.
Pogrešno je mišljenje kako smokvu nije potrebno gnojiti i navodnjavati kao što se to prakticira s ostalim voćnim vrstama. Međutim, istina je da je riječ o relativno skromnoj voćnoj vrsti ali vrsti koja će u takvom ekstenzivnom uzgoju davati i vrlo malo ploda(cca 10-tak kg). Ali, znanstveno je dokazano kako stablo smokve s prinosom od 45-50 kg plodova iz tla iznosi 125 g dušika (N), 50 g fosfora (P) i 150 g kalija (K) te 120g kalcija (Ca). Tim količinama treba dodati još toliku količinu spomenutih hranjiva koja se troše za izgradnju stabla, korijenja, ali i ispiru kroz tlo kao i količine koji se kemijski vežu u tlu u nepristupačnom obliku. Drugim riječima, stablo koje je dalo 40-tak kg plodova treba pognojiti s mineralnim gnojivom NPK 8-16-24 ili 7-14-21 u količini od 2 kg te sa 50 dkg dušičnog gnojiva KAN-a. Gnojivo se rasipa širom te potom ukopava.Dakle, pogrešno je gnojivo stavljati isključivo ispod debla. Uz navedena gnojiva trebalo bi barem svake treće godine u tlo unijeti i 5-6 kg zrelog stajskog gnoja po četvornom metru. Uz primjenu navedenih mjera smokvinim stablima znatnije možemo produljiti životni vijek.