Korekcija rezidbe i formiranje uzgojnog oblika mladih voćaka

Mnogi amaterski voćari, naročito vinogradari, režu voćke prikraćujući sve grane, kako to rade pri rezidbi vinove loze. Pri tome čine veliku pogrešku, jer odrežu većinu cvjetnih pupova pa je cvatnja smanjena ili u potpunosti izostane.

                  Slika 1. Nepravilno orezana voćka

Unatoč brojnim savjetima i upozorenjima preko medija i usmeno, mnogim voćarima amaterima još nije jasno da grane na voćkama treba prorijediti, a prikraćivanje obaviti samo u iznimnim slučajevima.

Što učiniti s tako orezanim voćkama?
Da bi se ispravile greške u rezidbi te pravilno formirao uzgojni oblik i izbalansirao omjer rodnog i nerodnog dijela voćke, trebat će cijele godine provoditi zahvate na krošnji i deblu. Iz tako oštro orezanih grana, tijekom cijele godine izbijat će mnoštvo nerodnih šiba, koje će oduzimati hranu rodnim dijelovima voćke, sprječavajući formiranje cvjetnih pupova za sljedeću godinu. Vjerojatno će trebati intervencija s dodatnom prihranom. Preporuka je da zadnja prihrana bude početkom lipnja. Mladi, zeleni izboji dobar su medij za razvoj bolesti i štetočina pa će trebati češće pregledavati voćke i po potrebi ih tretirati odgovarajućim sredstvima za zaštitu bilja.

                    Slika 2. Potjerali nerodni izboji                                             Slika 3. Korigirani nepravilan rez

Nakon što potjeraju nerodni izboji, ispod mjesta reza (metle), treba odstraniti sve suvišne grane, koje rastu prema središtu krošnje, odnosno provodnice, a ostaviti vanjsku granu, koja je potjerala iz vanjskog pupa. Na njoj će se ove godine formirati cvjetni pupovi i moći će dati rod u sljedećoj godini. Prikraćenu granu treba rezati na vanjski pup. Kod bujnih voćaka, takva grana će ponekad rasti okomito, paralelno s provodnicom (konkurencija) i neće razviti cvjetne pupove u ovoj godini.

Ponekad, radi nadomještanja ili zamjene polomljene grane, treba prikratiti nerodni izboj, koji se u narednom razdoblju treba formirati na rod.

Nerodni izboj se može koristiti za popunu krošnje teza povišenje ili sniženje krošnje.
1. Za popunu krošnje

 
        Slika 1. Nerodni izboj prije rezidbe

                                                        

Ostavlja se onaj nerodni izboj, koji prirodno raste pod kutom 30 - 45° od debla. U slučaju kad nema drugog izbora i nerodni izboj raste paralelno s deblom, izboj treba savinuti. Na njemu će se ove godine formirati cvjetni pupovi, a sljedeće godine dat će prvi rod. Narednih godina taj će izboj prerasti u jaku skeletnu granu, koja će donositi rod sve do kraja životnog vijeka voćke.

2. Za povišenje ili sniženje krošnje
U slučaju kad je deblo mlade voćke zaraženo od bolesti i štetnika, bolje je odrezati oštećeni dio krošnje ili debla, nego izvaditi cijelu voćku. Ako je rezom nastala veća rana, potrebno ju je premazati voćarskim voskom. Ispod reza potjerat će jaki izboj, koji će se ostaviti za formiranje produljnice, sve do željene visine krošnje. Do tada treba odstranjivati sve plodove na produljnici. Kad je završeno formiranje krošnje i postignuta željena visina debla, produljnica se može opteretiti s plodovima.

 

     Slika 2. Nerodni izboj ostavljen za popunu krošnje

Može se zaključiti da se kod svake zdrave, mlade pa i loše orezane voćke može ispraviti pogrešna rezidba već u prve dvije godine te uspostaviti željeni uzgojni oblik i ravnoteža između vegetativnog prirasta i rodnosti voćke. Krošnja mora biti osunčana sa svih strana, kako bi se mogli formirati cvjetni pupovi na svim dijelovima krošnje. Iz tog razloga treba jače orezati gornje grane od donjih dijelova krošnje. To pravilo vrijedi za sve voćne vrste uzgojene na bilo kojoj podlozi i za sve uzgojne oblike.

Važniji štetnici i bolesti lijeske

Lijeska je vrlo otporna biljka koju ne napada velik broj štetnika i bolesti, pa je nije potrebno često prskati. Najpoznatiji štetnik lijeske je ljeskotoč Curcurlio/ Balaninus/ nucum koji uzrokuje “crvljivost” i otpadanje plodova.

Napadnuti plodovi nemaju vrijednost. U Hrvatskoj se postotak oštećenih plodova kreće od 10 - 40%, koji je veći ako je voćnjak lijeske u blizini šume ili manji ukoliko je udaljen. To je kukac kornjaš iz porodice pipa, veličine 6 - 9 mm, crvenkastosmeđe boje, pokriven finim žutosivim dlačicama.

Vrlo lako se prepoznaje po glavi koja je produljena u dugačko, tanko i zakrivljeno rilo na vrhu kojeg se nalazi usni ustroj. Pomoću rila duboko prodire u plodove. Ima jednu generaciju godišnje.

Odrasli kukci pojavljuju se jako rastegnuto od početka svibnja do kolovoza. Ženke se prije odlaganja jaja dopunski hrane izgrizajući male rupice u lišću i bušeći mlade tek zametnute plodove, koji tada otpadaju.

Ukoliko ne otpadnu na plodićima se mogu vidjeti ubodi koji kasnije posmeđe, a kroz mjesto oštećenja u njih ulaze razne gljivice i uzrokuju truljenje. Na isti način često se hrane i na koštičavom voću, praveći rupice na plodovima koji zbog toga deformiraju.
U fazi rasta i punjenja plodova lijeske, odnosno tek kada se lješnjaci približe svojoj konačnoj veličini, ženke pomoću rila pojedinačno odlažu jaja, nakon čega zatvore rupicu tako da se ubodno mjesto ne vidi. Nakon 5 - 9 dana iz odloženog jaja razvija se ličinka, koja izgriza jezgru i obilato ispunja plod izmetom. Čitav život provodi u plodu. Najčešće se u jednom plodu nalazi samo jedna ličinka. Bjelkaste je boje, s tamnijom glavom i bez nogu, a naraste u dužinu do 16 mm. Razvoj ličinke traje 25 - 32 dana.

Plodove napuštaju kroz sitne rupice, spuštaju se na zemlju, gdje će se zapresti u kokon. Plodovi lijeske najčešće sa rupicom su pišljivi, izgriženi iznutra, puni izmeta. U zemlji ispod lijeske se zapredaju u kokon, gdje prezimljuju. U proljeće se zakukulje i početkom svibnja se pojavljuju prvi odrasli kornjaši. U godinama nepovoljnim za razvoj dio kokona ostaje u toj razvojnoj fazi od jedne do 3 godine.
O štetnosti ljeskotoča govori i podatak da su direktni gubici od ishrane ličinki jezgrom lješnjaka manji od sekundarnih koji nastaju zbog naknadnog razvoja uzročnika truleži plodova. Ubodna mjesta na plodovima lijeske ulazno su mjesto za infekcije različitim gljivičnim bolestima poput Monilinia, Botrytis, Fusarium ili Nematospora, posebno ako krajem svibnja i početkom lipnja potraje učestalo kišno razdoblje. U takvim je uvjetima zabilježeno propadanje više od 50% prinosa lijeske uslijed razvoja truleži plodova.

Suzbijanje

Za suzbijanje ljeskotoča u našoj zemlji registriran je Mesurol WP uz karencu 70 dana, ali ga već nekoliko godina nema na našem tržištu. Ranije su se koristili i neki vrlo djelotvorni organofosforni insekticidi, koji su zajedno s velikim brojem drugih insekticida povučeni iz prometa. Krajem travnja o.g. izdano je proširenje dozvole za male kulture i male namjene neonikodinoidu Calypso SC 480 na lijeski protiv ljeskotoča, za najviše dva tretiranja u razmaku od 12 -14 dana. Dodajemo da se danas protiv štetnih pipa u voćarstvu u susjednim zemljama sve više preporučuju pripravci iz skupine neonikotinoida poput spomenutog Calypsa, Actara 25 WG, Mospilan 20 SP i slični. Rokovi u kojima treba provesti kemijsko suzbijanje određuju se metodom otresanja. Ako početkom svibnja ispod rodnog grma ili stabla sakupimo 3 - 4 odrasla ljeskotoča potrebno je obaviti kemijsko suzbijanje.

Protiv gljivičnih bolesti koje naseljuju plodove lešnjaka oštećene od ljeskotoča te izazivaju njihovu trulež, u godinama s vlažnim proljećem potrebno je vršiti kemijsku zaštitu. Provodi se krajem svibnja ili početkom lipnja, a kako kod nas nema fungicida registriranog za tu namjenu preporuča se primjena jednog od bakarnih fungicida. U nekim zemljama za tu namjenu koristi se botrticid Teldor SC 500.
Vrlo čest štetnik lijeske naročito u Istri, ali i drugdje u Hrvatskoj je ljeskova grinja Phytocoptella/ Eriophyes/ avellanae.

Izaziva nabreknuće pupova unutar kojih živi, koji se ili ne otvaraju, a ako se otvore listići su deformirani i suše se. Iz zaraženih pupova tijekom vegetacije grinje prelaze u nove pupove, a najveća je seoba u svibnju, kada lijeska ima 5 - 10 razvijenih listova. To je vrlo sitna grinja koja se javlja za hladnih i vlažnih proljeća.

Suzbijanje se provodi tijekom svibnja ponekad s dva folijarna tretiranja u razmaku od 14 dana, nekim od akaricida poput Zoom 11 SC, Demitan, Nissorun 10 EC ili Vertimec 018 EC uz napomenu da su registrirani u voćarstvu, no ni jedan od njih nije registriran za primjenu na lijeski.

Tijekom svibnja se mogu pojaviti i populacije velike Corylobium avellanae i zelene ljeskove uši Myzocollis coryli, od kojih se češće javlja zelena ljeskova lisna uš M. coryli. Ako je jača populacija lisnih uši tijekom svibnja prilikom izbora insekticida za suzbijanje ćemo koristiti nekog od neonikotinoida kao što su Actara 25 WG ili Mospilan 20 SP.

Od bolesti redovito se javlja pepelnica Phyllactinia corylea, češća u nasadima lijeske jače prihranjivanim dušičnim hranjivima. Prvenstveno napada listove, koji mijenjaju boju, požute, a ponekad i opadnu. Za vrućih i sparnih i ljeta zbog pepelnice prirast rodnih grana može biti smanjen. Češće se javlja u mediteranskom podneblju. Pojedinih godina bolest može izazvati defolijaciju. Pepelnica na lijeski suzbija se izuzetno rijetko, a kada se suzbija koriste se sumporni fungicidi u koncentracijama mnogo nižim od preporučenih jer mogu izazvati palež listova.

Izvor:Agroklub

Ekološki uzoj jagode

Ekološki, jagoda se može uzgajati i na manjim parcelama, a ako se na istom gospodarstvu nema stočarske proizvodnje, treba osigurati izvor dopuštenih gnojiva i sredstava za održavanje plodnosti tla sukladno odredbama Zakona o ekološkoj poljoprivredi i pripadajućim pravilnicima.
Osjetljiva na mraz
Za uzgoj jagode potrebno je dosta radne snage, tako da se ovakva proizvodnja može uklopiti s proizvodnjom povrća u sličnom razdoblju. Optimalna temperatura za uzgoj jagoda je od 20 do 24°C u umjereno kontinentalnim područjima. Niske temperature mogu štetno djelovati na nasad jagode ako se pojavi golomrazica, a nasad nije zaštićen folijom ili slamom, te ako su sadnice posađene kasno u jesen. Kasni proljetni mrazevi uzrokuju štete jagodi posebno u cvatnji i na zametnutim plodovima.
Šteta od kasnih proljetnih mrazeva izbjegava se sadnjom na podobnim položajima i pokrivanjem nasada niskim tunelima. 
Pravilan odabir položaja
Za uzgoj jagode najpodobniji su tereni s visokom relativnom vlagom zraka tijekom ljetnih mjeseci. Područjima s niskom relativnom vlagom zraka i visokom temperaturom tijekom ljetnih mjeseci podobne su za uzgoj ranih sorti jagode koje se beru prije nastupa visokih temperatura. Na južnim položajima treba saditi rane i srednje rane sorte, jer je suša jače izražena u odnosu na sjeverne položaje gdje se preporuča sadnja srednje kasnih i kasnih sorti. Treba birati područja s blagim padom terena od 3 do 5% koji je idealan za osiguravanje dobre provjetrenosti i rješavanje pojava površinskih voda. Najbolja su propusna tla koja pripadaju grupi pjeskovito-ilovastih sa sadržajem gline manjim od 30%, te visokim udjelom humusa (>3%). Najveći dio korijenskog sustava nalazi se na dubini do 20 cm površinskog sloja tla iz kojeg jagoda uzima vodu i hranjive materije. Zbog toga akumulativni sloj treba biti bogat humusom i rastresit. Jagoda tolerira blagu kiselost tla, a optimalna pH je 6-6,5.
Plodored
Prelaskom iz konvencionalne u ekološku proizvodnju na proizvodnoj jedinici kao predkultura može se zasijati mahunarke i zelene biljake za gnojidbu (siderati) radi održavanja i povećanja plodnosti tla. U ekološkom uzgoju jagode treba osigurati udaljenost proizvodne površine od najmanje 50 m od prometnice čije je opterećenje veće od 100 vozila/sat i podizanjem zelene barijere visine najmanje 1,5m, ako proizvodna jedinica graniči s parcelom na kojoj je konvencionala proizvodnja. Za sadnju jagode tlo se valja dobro pravovremeno pripremiti oranjem na dubini od 30 cm, nakon čega je potrebna osnovna gnojidba tla. Gnojidba mora biti ekonomski isplativa i ekološki prihvatljiva što podrazumijeva primjenu gnojiva koja odgovara stanju i plodnosti tla. Zbog toga se preporuča analiza tla u pedološkom laboratoriju, te na osnovu analize tla, gnojidbu tla. U ekološkom uzgoju jagode preporuča se uporaba stajskog gnoja, komposta, zelene gnojidbe i gotovih pripravaka za gnojidbu. Organska gnojiva moraju potjecati s vlastitog gospodarstva ili s gospodarstava na kojima se odvija ekološka proizvodnja. Nije dopuštena uporaba industrijskih mineralnih gnojiva u ekološkom uzgoju jagoda.
Treba voditi racuna o kulturama koje su bile zasijane prije podizanja nasada jagode na istoj površini. Neke predkulture brzo iscrpljuju tlo što uzrokuje povećanu pojavu raznih bolesti, štetočina i korova što se nepovoljno odražava na razvoj i urod ploda jagode. Zato je potrebno pri uzgoju jagode paziti na plodored. Kao nepovoljne predkulture jagode su rajčica, repa, kasni krumpir, kukuruz, višegodišnje trave (ako se uzgajaju više od tri godine), mrkva, uljana repica (zbog pojave samoniklih biljaka naredne godine). 
Ove kulture imaju iste bolesti i štetočine kao i jagoda koje se brzo prenose na podignutim nasadima.
Dobre predkulture jagodi su smjesa trava i djeteline (vrijeme uzgoja 1-2 godine), bijela djetelina, grah, kadifica (na manjim površinama), kupusnjače. Nasad jagode u plodoredu ne treba ponovo podizati 6 godina na istoj proizvodnoj jedinici.
Sadnja
Proizvodne nasade najbolje je saditi u srpnju i kolovozu, a matičnjake krajem rujna i početkom listopada. Sadnja u kolovozu osigurava urod već prve vegetacijske godine. U izboru sorata koriste se sorte prilagođene pedoklimatskim uvjetima, otporne na štetočine te treba dati prednost autohtonim sortama. Na tržištu su uglavnom zastupljene sorte jagode talijanskog podrijetla, a ekonomski su najvažnije Clery, Alba Miss, Elsanta, Florence, Honeoye, Asia, Antea, Maya, Marmollada, Dora, Diamante i dr. Osnovni preduvjet za ostvarivanje uspjeha u ekološkom uzgoju je kvalitetan sadni materijal. Tipovi sadnica koje se koriste za sadnju su zelene sadnice, frigo sadnice, čekajuće sadnice (Waiting bed) i kontejnerske sadnice.
U Hrvatskoj nema registiranih ekoloških proizvo đača sadnog materijala jagode, te se za sadnju koriste sadni materijal iz konvencionalne proizvodnje gdje se uglavnom koristi frigo tip sadnice. 
Sadnice moraju imati zdrav i dobro razvijen korijen, bez prisutnosti truleži, te moraju imati deklaraciju koja garantira sortnu čistoću i potpunu zdravstvenu ispravnost što je sukladno zakonu o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja.

Uzgoj
Najčešći sustavi uzgoja jagode su jednoredni ili dvoredni uzgoj na humke ili u razini tla. U ekološkoj proizvodnji jagoda zabranjen je hidroponski način uzgoja. Kod jednorednog uzgojnog oblika razmak između redova se kreće od 70 do 90 cm, a unutar reda 20 do 30 cm. Pri dvorednom uzgoju jagode razmaci sadnje između redova jedne trake je 40-50 cm, a razmak između dva para redova je 80-100cm. Za uspješnu proizvodnju jagode u ekološkom uzgoju kao pokrovni materijal za tlo koriste se biorazgradive folije ili malč organskog podrijetla (slama, piljevina i sl.) čija uloga je da spriječi pojavu korova, nastajanje pokorice, smanji gubitak vlage, smanji pojava bolesti, plodovi ostanu čisti itd. U ekološkom uzgoju jagoda nije dopušteno korištenje PVC folija. Jagoda je osjetljiva na stres od suše tijekom ljetnih mjeseci, te treba osigurati sustav za natapanje kap po kap. Perforirane cijevi ili trake se postavljaju ispod folije prije sadnje. Najkvaliteniji je ručni način sadnje, gdje se korijen jagode prije sadnje natapa u otopinu svježeg govedskog gnoja, ilovače i vode u omjeru 1:1:1. Nakon sadnje sadnice se moraju dobro zaliti vodom.
Na manjim nasadima često se jagoda sadi u kombinaciji s povrtnim kulturama. Da bi jagoda kao glavna kultura imala što manje štetnih posljedica od uzgoja povrća kao međukulture, nasad se mora obilato gnojiti i natapati. Kao dobar susjed jagode preporuča se sadnja češnjaka, graha, salate, poriluka, špinata i vlasca. Osobito se preporuča sadnja češnjaka kao međ ukulture jer svojim mirisom odbija štetočine, glodavce i bolesti biljaka.
Mjere zaštite
Tijekom vegetacije treba provoditi agrotehničke mjere na vrijeme i kvalitetno. Zaštita mladih sadnica jagode provodi se zastiranjem slamom ili postavljanjem niskih tunela. Jagode koje se uzgajaju na u niskim tunelima dozrijevaju 7 do 10 dana ranije i postižu veću cijenu na tržištu. U fazi najintezivnijeg rasta jagode počinju se stvarati vriježe za čiji razvoj biljka troši mnogo hrane. Uklanjanjem vriježa prinosi ploda jagode su veći do 50%. Nakon sadnje, kako bi se osigurao bolji primitak sadnica preporuča se češće natapanje, te u fazi rasta i zriobe plodova zbog intenzivne metaboličke aktivnosti, koja mora biti praćena i s adekvatnom adsorpcijom hranjivih elemenata. Za određivanje pravovremene potrebe jagode za vodom koristi se uređaj tenziometar. Za snažan poticaj rasta jagode tijekom vegetacije može se provoditi i folijarna gnojidba biljnim tekućim gnojivima dobivenih od koprive, gaveza, preslice, kamilice i dr. Jagoda ima povećani zahtjev prema kaliju, dok može tolerirati nižu razinu količine fosfora i dušika u tlu. Gnojiva na bazi kalija dozvoljena u ekološkom uzgoju jagode su drveni pepeo (ako kemijski nije obrađen nakon sječe), proizvodi od morskih algi, gnojiva od peradi, sušeni goveđi gnoj i koštano brašno. U nasadu jagode korov se suzbija fizikalnim i mehaničkim načinom. Suzbijanje štetočina u ekološkom uzgoju jagoda provodi se preventivnim agrotehničkim mjerama koje sprečavaju pojavu i širenje štetočina, te korištenje sorti jagoda otpornije na štetočine. Najvažniji štetnici jagode su jagodina pipa (Rhynochites germanicus), jagodin cvjetar (Anthonomus rubi), lisna uš (Aphis forbesii), crveni pauk (Tetranychus. sp), savijač (Acleris comariana). Prirodne neprijatelje štetočina jagode treba štiti i stvoriti im povoljne uvjete za život.
Za suzbijanje štetočina u ekološkom uzgoju jagoda dopuštena je uporaba feromona, repelenata, predatora, nametnika, superparazita, mehaničkih prepreka za puževe, mreže, klopke, vapno, betonit, vodeno staklo, pepeo drveta, homeopatskih i biodinamickih pripravaka. Dopuštena je uporaba biljnih pripravaka, ekstrakta i čajeva (kopriva, luk, preslica, paparat i dr.) kao sredstava za zaštitu bilja pripremljenih na proizvodnoj jedinici od prisutnih biljaka. 
Najvažnije bolesti jagode su siva plijesan (Botrytis cinerea), siva pjegavost lista ( Mycosphaerella fragariae), crvena pjegavost lišća (Marssonina fragariae), pepelnica (Sphaerotheca macularis, S. aphanis), smeđa pjegavost lišća ( Gnomonia comori), venuće jagoda (traheoverticilioza) (Verticillium albo-atrum i V. Dahliae), trulež korijena ili fitoftora.
Protiv gljivičnih bolesti dopušteno je korištenje vodenog stakla (kalijev silikat), kamenog brašna, kalijev permanganat, sumpor u prahu, močivi sumpor najveće koncentracije do 0,7%, sumporni pripravci u kombinaciji, bakar i bakreni pripravci, Bacillus thuringiensis (BT pripravci), uljne emulzije na bazi para niskih ulja, želatina, kameno brašno, etilni alkohol, kalijev sapun, smeđ i meki mazivi sapun konc. do 3%).
Berba
Radi očuvanja svježine plodova, jagode se beru ujutro jer su plodovi tada hladniji i duže svježi. Zbog visokog sadržaja hranljivih i ljekovitih sastojaka plodovi jagode su iznimno cijenjeni za potrošnju u svježem stanju i kao sirovina za prehrambenu industriju. Plodovi za industrijsku preradu moraju biti bez čaški i peteljke, a za konzumaciju u svježem stanju plodovi se beru sa čaškom i peteljkom dužine do 1 cm. Gospodarstva koja namjeravaju pokrenuti ekološku proizvodnju jagode trebaju imati osnovno znanje o sustavu ekološke proizvodnje, ući u sustav nadzora od strane kontrolnih tijela radi ostvarivanja poticaja, te surađivati sa savjetodavnom službom.

Kako obuzdati rast voćaka?

Na vrlo bujnim jabukama i kruškama (ne i na koštičavim voćkama) koje ne zadovoljavaju urodom, prstenasto zarezivanje kore može se primijeniti kao krajnje sredstvo za obuzdavanje vegetativnog rasta i poticanja većeg stvaranja cvjetova.

Potkraj proljeća oko debla uklonite usku traku kore i kambijskog sloja, na visini od oko 1 m. Ta mjera umanjuje dotok hranjiva i hormona u korijenje, pa se oni nakupljaju u gornjem dijelu stabla. Prstenasto se zarezivanje mora provesti vrlo pažljivo jer stablo može usahnuti. Najprije izmjerite širinu trake koja na malom stablu mora biti samo 3 mm; širina se postupno povećava do 1 cm na vrlo velikim stablima.
Cijelom širinom debla nožem izrežite traku kroz koru i kambijski sloj do tvrdog drveta i uklonite je. Ranu zatvorite s nekoliko slojeva ljepljive vodootporne vrpce, koja mora prekrivati ranu bez dodirivanja kambijskog sloja. Rana bi tijekom jeseni trebala zacijeliti i tada možete ukloniti ljepljivu traku. Sljedeće godine stablo bi trebalo proizvesti mnogo više cvijetova, a time i plodova- jer svaka biljka na ozljeđivanje reagira obnavljanjem.

Poluprstenovanje voćaka

Izvor:http://vocarskisavetnik.com/

Bolesti i štetnici pitomog kestena

Pitomi kesten u narodu je uobičajen naziv za stablo latinskog imena Castanea sativa koje, osim što samoniklo raste u šumama, danas se uzgaja u rasadnicima zbog jestivog ploda i dekoracije vrtova i sličnog. Poradi lijepa habitusa, cvijeta i ploda stablo pitoma kestena služi i kao ukrasna perivojna vrsta. Listopadno je drvo umjerenog pojasa sjeverne polutke, čija cvatnja slijedi nakon listanja. Muški cvjetovi uspravne rese, a ženski su smješteni na bazi muških resa i po 1-3 u zajedničkoj kapsuli. Plod je dobro nam poznati kesten. Njegove plodove stari su Grci zvali žirom bogova. Nalazimo ga u cijeloj južnoj Europi, sjeverozapadnoj Africi i zapadnoj Aziji. Mnoge su šumske sastojine u Hrvatskoj propale ili su posječene, pa ga danas obnavljaju iz panjeva.



Najveći krivac propadanja kestenovih stabala svakako je gljivica uzročnik raka kestenove kore Cryphonectria (Endothia) parasitica zbog koje kesten postupno nestaje iz naših šuma. Osim raka kestenove kore još su dvije bolesti na pitomom kestenu koje ozbiljno ugrožavaju opstanak kestenovih stabala kako u prirodnim sastojinama, tako i u sađenim nasadima, rasadnicima i samostojna stabla uz kuće. U Hrvatskoj svakako je najopasniji rak kestenove kore čiji je uzročnik gljiva Cryphonectria (Endothia) parasitica), koji se pojavio 1955., a bolest se ubrzo proširila na čitava staništa pitomog kestena. Gljiva C. parasitica uzrokuje nekrozu kore i rakaste izrasline na izbojcima iz panja, po granama i na deblu. Kada je napadnuto deblo, zaraženo se stablo suši. Bolest opasno ugrožava kestenova stabla i uzrokuje njihovu fiziološku slabost. Vrlo je agresivna jer napada i vitalna zdrava stabla. Pitomi kesten zaražen rakom kore rađa plodove mnogo ranije od zdravih stabala, već u petoj godini, a živi najviše 25 godina, dok zdrava stabla žive mnogo dulje. Zbog bolesti slabi sposobnost vegetativne obnove sastojine i pogoršava se njezina kakvoća, što smanjuje njezinu gospodarsku i ekološku vrijednost. Osim kestena može zahvatiti i neke druge listopadne vrste, ali na njima ne pokazuje agresivnost kao na kestenu. Rak kestenove kore lako se uočava na glatkoj kori mladih stabala, ali na starijim stablima s razvijenom hrapavom korom to je teže, no raspoznavanje olakšavaju formirani izbojci ispod mjesta zaraze. Postoji nekoliko tipova raka: površinski, aktivni i kalusirajući rak, kao i broj rakastih tvorevina na stablima. Kod površinskog raka kora je hrapava, a deblo na mjestu zaraze zadebljano. Aktivni rak čine uzdužne pukotine, otvorene rane, kao i žuto-smeđa plodišta gljive C. parasitica i nastali izbojci ispod mjesta infekcije. Kalusirajući rak prepoznaje se po formiranom kalusnom staničju oko rak rane. Kemijsko suzbijanje ne dolazi u obzir jer je vrlo skupo i ekološki nepovoljno. Krčenje oboljelih stabala i rezidba zaraženih grana i grančica jedine su mjere zaštite. Kao što je rečeno u početku, stabla kestena ugrožavaju još neke vrste pseudogljiva iz roda Phytophtora. Koliko su te bolesti uzrokovane gljivama roda Phytophtora opasne, govori sam naziv „phytophtora“ koji potječe iz grčkog a znači „razarač biljaka“. U mnogim europskim državama bilo u prirodnim sastojinama, bilo voćnjacima ili rasadnicima pitomog kestena dobro je poznata „ink disease“, u prijevodu tintna bolest čiji su uzročnici pripadnici iz spomenutog roda P. megasperma, P. cryptogea, P. syringae, P. cambivora, P. citricola, P. cactorum i P. cinnamomi.



Tintna bolest jedna je od najvažnijih razarajućih bolesti na pitomom kestenu Castanea sativa u Europi. Uzrokuje trulež korijena, vrata korijena i trulež odraslih stabala i sadnica u rasadnicima, plantažama i prirodnim sastojinama, šumama. Uzročnici žive u tlu, napadaju stabla preko korijena, napadaju oslabljena stabla, a kod unesenih vrsta koje su bez otpornosti napadaju i zdrava stabla, a za širenje je neophodna voda. Na odraslim stablima simptomi bolesti manifestiraju se na listovima koji budu klorotični i sitniji, krošnja je prorijeđena, a nezreli plodovi ostaju visjeti na stablu nakon otpadanja listova. Nakon skidanje kore lijepo su vidljive tamne nekroze na vratu korijena i stabla, kao da ih je spržio plamen. Najviše je zaraženo glavno korijenje. Tijekom proljeća i jeseni stabla proizvode crni eksudat čije su mrlje vidljive po okolnom tlu. Otuda i ime „tintna bolest“ ili „ink disease“. Na mladim stablima s glatkom korom nekroze su vidljive i bez skidanje kore, kao utonule, slabo raspucane zone na bazi stabljike. Na zaraženim sadnicama u rasadnicima ili nasadima dolazi do bržeg ili postepenog venuća listova. Na glavnom korijenu razvije se velika nekroza koja se proteže i na bočno korijenje sve do na nekoliko centimetara od stabljike. Ova bolest u Europi je utvrđena u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj, Švicarskoj, Velikoj Britaniji, Turskoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Makedoniji i Azerbajdžanu. U nekim je slučajevima ugrozila dizanje novih nasada i opstanak starih. U Hrvatskoj je utvrđena na stablima pitomog kestena još 20-ih godina prošlog stoljeća, a uzročnik je P. cambivora. Osim kestena, od šumskog drveća u Hrvatskoj utvrđena je na bukvi, johi i topoli. Ta bolest nije tako agresivna kako rak kestenove kore, ali opasno ugrožava prirodne sastojine u šumama i nasade kestena, koji su kod nas tek u osnivanju. Osim 7 pseudogljiva roda Phytophtora, uzročnika tintne bolesti, pojavila se još jedna bolest nazvana „Sudden Oak Death” ili „naglo odumiranje hrastova“ čiji je uzročnik još jedna fitoftora P. ramorum. Bolest dovodi do ugibanja stabala hrasta, ali i velikog broja drugih vrsta drveća, poput kestena, na kojima parazitira. Razorne su posljedice na populaciju hrasta u SAD, a prisutna je i u Europi. Tipični simptomi javljaju se u vidu smeđe crnih rakastih tvorevina na deblu, iz kojih izlazi tamno crveni iscjedak i sušenja listova što je u mnogim slučajevima na kraju dovelo do ugibanja stabla.



U Europi P. ramorum većinom je utvrđena na Rhododendronima i Viburnumu, ali i na drugim kulturama u rasadnicima u Belgiji, Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Irskoj, Italiji, Litvi, Nizozemskoj, Norveškoj, Poljskoj, Srbiji, Sloveniji Španjolskoj (Asturias, Galicija, Baleari, Mallorca), Švicarskoj, Švedskoj i Velikoj Britaniji. Od studenog 2002. poduzete su hitne mjere od strane država članica EU kako bi se izbjeglo unošenje i širenje P. ramorum te je svrstana na listu karatenskih bolesti u Europi. Njena prisutnost u susjednim državama u Sloveniji i Srbiji, gdje je utvrđena na rododendronima, upozorava na opasnost od posljedica mogućih zaraza kestenovih stabala u Hrvatskoj. Štetnici pitomog kestena nisu brojni i ne ugrožavaju život stabala, poput bolesti. Oni oštećuju plodove i manje ili više snižavaju njihove prinose. U svibnju prošle godine u Hrvatskoj se pojavio novi štetnik - kestenova osa šiškarica Dryocosmus kuriphilus. Štetnik je proglašen karantenskim na području cijele Europe i Hrvatske. Prvo je nađen u okolici Lovrana, a nedugo zatim na Medvednici, Zagrebu i okolici, u Samoborskom i Žumberačkom gorju. To je štetnik iz porodice Cynipidae - osa šiškarica, koje stvaraju šiške na izbojcima i listovima pitomog kestena. Pitomi kesten u Hrvatskoj jedini je domaćin ovom štetniku, koji se ne može razviti ni na jednoj vrsti drveća. Ima jednu generaciju godišnje. Na listovima i izbojcima u svibnju se razvijaju velike šiške dimenzije 5 - 20 mm, boje blijedo zelene ili ružičaste u kojima su ličinke štetnika prezimile. Tu se dobro zaštićene razviju do odraslog oblika, osice. Šiške se lako uočavaju na mladim izbojcima, glavnim žilama ili na peteljkama lista. Budući da uzrokuje razvoj šiški na vegetativnim pupovima, time zaustavlja razvoj novih izbojaka i automatski smanjuje urod. Mnogi autori je misle da može znatno sniziti urod plodova i zbog toga ju smatraju vrlo opasnim štetnikom kestena. Na nova se područja širi aktivnim letom samih osica, vjetrom i aktivnosti čovjeka, pa se očekuje njegovo dalje širenje. Kako je kestenova osa šiškarica karantenski štetnik u Hrvatskoj, na nju se primjenjuju zakonske mjere po Pravilniku o mjerama sprečavanja, unošenja i širenja kestenove ose šiškarice (Dryocosmus kuriphilus Yatsumatsu) (NN 124/08). Stoga svaku pojavu mladih šiški u proljeće ili starih smeđih kasno ljeti ili u jesen uz naziv nalazišta treba odmah prijaviti Hrvatskom šumarskom institutu u Jastrebarskom ili Šumarskoj inspekciji.

Prstenovanje voćaka-maslina

Jagoda

Voćne vrste-jabuka i kruška

Bolesti i štetnici smokve

Ekološki uzgoj jabuke

Ako se netko odluči baviti ekološkom proizvodnjom ili pak prijeći na nju s konvencionalne, prvo treba izabrati neku od nadzornih stanica gdje je potrebno zatražiti nadzor, a nakon toga slijede tri godine prijelaznog razdoblja i ako se pridržava svih pravila dobiva certifikat za ekološku proizvodnju. Također je bitna i pozicija nasada, parcela mora biti udaljena 50 metara od prometnice i od velikih zagađivača.
Dokumentacija nije previše zahtjevna, ali tijekom cijele proizvodnje vodi se zapisnik o ekološkoj proizvodnji. Iznosi osnovnog plaćanja uvećanog za plaćanje za ekološku poljoprivredu u uzgoju jabuka mogu dosegnuti i više od 6.000,00kn/ha.

GNOJIDBA JABUKA

Osnovu gnojidbe u ekološkoj proizvodnji čine zreli stajski gnoj domaćih životinja i kompost od biljnih otpada. Sadržaj humusa, poboljšanje strukture tla i aktivnost mikroorganizama najučinkovitije se podiže korištenjem zrelog stajskog gnoja, ili komposta dobivenih od pravilno zbrinutih organskih otpadaka (slama, lišće, trava i ostali organski otpatci).

Gnojiva koja se koriste u ekološkom uzgoju jabuke moraju potjecati sa vlastitog gospodarstva ili dobivena na gospodarstvima na kojem se odvija mješovita ekološka proizvodnja. 

Za gnojidbu se mogu koristi gnojnice i gnojovke koje je potrebno razrijediti, pripravci na biljnoj bazi, nusproizvodi prerade, proizvodi od riba i morskih algi, piljevine i drvenih otpadaka. Dopuštena je uporaba gnojiva od mljevenih stijena i zemlje koje sadrže fosfor, te drveni pepeo koji obogaćuje tlo kalijem. Nije dopušteno korištenje industrijskih mineralnih gnojiva u ekološkom uzgoju jabuka. Nakon podizanja nasada jabuke, treba voditi računa da intezitet gnojidbe ne utječe na smanjenje kvalitete prinosa ploda jabuka. Tijekom prve godine mlade sadnice jabuke ne smiju se previše poticati na rast. Mogu se prihranjivati kompostom, kamenim brašnom i slojem malča. Odrasle voćke se prihranjuju svake dvije godine kako bi se sačuvala njihova rodnost. Za prihranu se ne preporuča koristiti svježi tekući gnoj koji uzrokuje divlji rast i osjetljivost na bolesti.

SADNJA JABUKA

Uspjeh proizvodnje jabuka ovisi i o pripremi tla za sadnju voćaka. Priprema tla za podizanje nasada jabuka započinje dubokim oranjem (podrivanje) na dubini od 40 do 60 cm s istodobnim zaoravanjem organskog gnojiva (meliorativna gnojidba). Kao sastavni dio smanjenja kiselosti i popravljanje strukture tla na kiselim i teškim tlima provodi se kalcizacija. U jamu se stavlja kompostna zemlja, uz dodavanje pepela od drva, kamenog brašna i dijatomejske zemlje. Udaljenost nasada jabuka na kojoj se odvija ekološka proizvodnja do izvora onečišćenja iz konvencionalne proizvodnje i od prometnica mora biti najmanje 20m uz podizanje zelene barijere visine od 1,5m. Pri podizanju novih nasada jabuke za ekološki uzgoj preporučaju se uzgojni oblici obične i popravljene piramide. Za srednjestablašice razmak sadnje je 4x3 m.Sadnja niskostablašica se ne preporučuje zbog gustog sklopa, ali ako se ipak sadi u gustom sklopu, razmaci sadnje su nešto veći nego u konvencionalnom uzgoju, tako da međ u razvijenim krošnjama postoji minimalno 1 m razmaka. 

IZBOR SORATA JABUKA

Uspješan uzgoj jabuka, veći prinos, te bolja kvaliteta ploda rezultat je pravilnog odabira sorata. Veliku pozornost prilikom odabira sorata jabuka treba posvetiti na otpornost pojedine sorte na štetnike i biljne bolesti, uzgojni oblik, klimu područja, te svrhu uzgoja: Topas, Enterprise i Goldrush odlikuju se velikom otpornošću prema krastavosti lista i ploda (Venturia inaequalis). U svrhu očuvanja biološke raznolikosti preporuča se uzgoj starih autohtonih sorata jabuka. Visokostablašice poput bobovca, mašanke zimske i ljetne, kanade i dr. pogodne su za preradu. Sorte jabuka Idared, Jonagold, Granny Smith, Fuji BC 2 i Elstar pogodne za ekološku proizvodnju te da ne zaostaju po visini prinosa i postotku 1. klase za konvencionalnim sortama.

Treba voditi računa da sadni materijal bude iz ekološkog uzgoja, zdravstveno ispravan, te deklariran sukladno zakonu o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja. Važno je znati da je jabuka izrazito stranooplodna vrsta te, kod izbora sorte treba osigurati oprašivače.

NJEGA NASADA JABUKA

U prve tri godine tijekom vegetacije i u fazi mirovanja, potrebno je provoditi rezidbu radi formiranja krošnje, te uklanjanje bolesnih i suvišnih grana. U četvrtoj i ostalim godinama uzgoja, provodi se pinciranje radi čišćenja i prorjeđivanja krošnje, a manje se primjenjuje osnovna rezidba. U jesen se trebaju pokupiti smežurani plodovi na tlu i granama, jer predstavljaju izvor zaraze. Zaražene plodove treba neškodljivo uništiti. 

Premazivanje smjesom ilovače štiti se deblo na mjestu pukotina nastalih smrzavanjem, djeluje preventivno protiv štetnika i gljivičnih oboljenja, odbija zečeve i ostale glodavce. Smjesa od ilovače se dobiva miješanjem ilovače ili glinenog brašna s čajem od preslice uz dodatak kravljeg gnoja i dijatomejske zemlje. 

Pojas oko debla se može pokriti malčom koji sprječava zbijanje tla i pojavu pokorice nakon jakih kiša, održava tlo rahlim i vlažnim, sprječava rast korova, te razgradnjom malča tlo se obogaćuje organskom tvari. Kao malč najčešće se koristi sijeno, slama, usitnjeno drvo crnogorice, a sloj treba biti debljine 2-4 cm. Kad malč istrune mora ostavljati miris šumskog tla, te se mora obnoviti. Umjesto sloja malča u pojasu oko debla i u međurednom prostore između voćki preopručava se sijanje trava, zelenih biljaka za gnojidbu (siderati), mahunarki u cilju održavanje biološke plodnosti tla.

ZAŠTITA JABUKA

Zaštita voćnjaka temelji se na odabiru sorti jabuka koje se odlikuju boljom otpronošću na bolesti i štetnike, te primjeni preventivnih mjera koje onemogućavaju pojavu štetnika i bolesti. Uporaba kemijskih sredstava u ekološkom uzgoju jabuka strogo je ograničena.

Uporaba herbicida u ekološkom uzgoju jabuka je zabranjena, te se za suzbijanje korova koriste  fizikalne i mehaničke mjere.

Rafinirana parafinska mineralna ulja (crveno ulje) koristi se za suzbijanje štetnika i uzročnika bolesti u voćarstvu protiv lisnih uši (Aphis pomi), crvenog pauka (Panonychus ulmi), pjegavosti lišća i krastavost plodova jabuke i kruške (Venturia spp.).Tretiranje se može obaviti u vrijeme mirovanja vegetacije (2-3 l u 100 l vode), a može se tretirati i u fenofazi zelenog vrha pupa i diferenciranih listića (1-1,5 l u 100 l vode).

Otopina sumpora i kalijevog sapuna koristi se za suzbijanje pepelnice jabuke.

Za suzbijanje plamenjače, krastavosti jabuke, bakterijske paleži koristi se zaštitna sredstva na bazi bakra (bordoška juha, Nordox), vodeći računa da je u ekološkom voćarstvu u slučaju potrebe dozvoljeno do 6 kg/ha bakra.

Prima je prirodni insekticid na bazi ulja uljane repice koji se koristi za suzbijanje crvenog voćnog pauka i lisnih ušiju.

Na tržištu su zastupljeni preparati koji utječu na otpornost voćaka kao što su MycoSin VIN, Cocana, NeemAzal TS, Biobit WP (Bacillus thuringiensis), Cutisan i dr.

Neka od dozvoljenih sredstava u ekološkom uzoju voćaka su prirodni neprijatelji štetnika, repelenti i atraktanti – alkohol, soda bikarbona, propolis, kameno brašno, kalijev pergamanat, vodeno staklo, brašno od gline (betonit).

Cijepljenje maslina

Suzbijanje korova u voćnjacima

Korovi u vinogradima i voćnjacima crpe vodu iz tla, usisavaju hranjive tvari iz tla, čime se smanjuje njihova dostupnost kulturnoj biljci, zauzimaju prostor i ometaju rast i razvoj vinove loze i voćaka. Mnogobrojni korovi su prijelazni domaćini i prenosioci biljnih bolesti i štetnika. Zbog tih, ali i mnogih drugih čimbenika, održavanje tla bez korova donosi mnoge prednosti i veći urod.

Procjenjuje se da korovi u hrvatskom vinogradarstvu prosječno smanjuju prinose grožđa čak do 9%. Herbicidi kojima se suzbijaju korovi u rastu primjenjuju se obično nakon gnojidbe, odnosno prihrane, u proljetnom razdoblju. Korovi se u vinogradima i voćnjacima suzbijaju mehaničkim ili kemijskim putem. Mehaničkim putem obradom i okopavanjem tla i takvim putem korovi se vrlo brzo oporave pa učinak obrade ne traje dugo. Kemijsko suzbijanje je lakše, jednostavnije i dugotrajnije. Načini suzbijanja se razlikuje ovisno o području uzgoja i osnovnim obilježjima vinograda
Preporuke su da se iznikli korovi prskaju kada dostignu 15 do 20 cm visine, najkasnije do početka svibnja, kako bi se u zemlji zadržala što veća količina vlage, a i kako bi istovremeno osušeni korovi služili kao pokrivač protiv nepoželjnog sušenja tla u toplim danima koji nastupaju.
Unutar reda se najčešće za suzbijanje korova koriste totalni sistemični herbicidi na osnovi glifosata, npr. Cidokor, Glyphogan, Boom Effect, Herkules super, Clinic, Dominator, Cosmic, Glyfonova, Glyfos, Total, Oxalis, Roundap Bioactive u 1 %-tnoj koncentraciji ili 1 lit./100 litara vode. Također, vrlo je učinkovita kombinacija glifostata + NH4SO4 + okvašivač (Ouragan system 4).
Pripravci na osnovi glifosata imaju najbolji učinak na iznikle korove visine 5-15 cm, a svakako su opravdani pri suzbijanju višegodišnjih korova s dubokim korijenom, kakvi su npr. pirika (Agropyron), osjak (Cirsium), slak (Convolvulus) i slično. Takve korove praksa često zadnjih desetljeća suzbija nakon berbe voća i grožđa kasnom jesenskom aplikacijom glifosata.
U nasadima jabuka sa slabo bujnim vegetativnim podlogama jednom godišnje, obično u proljeće prije početka cvatnje, preporučujemo kod primjene jednog od spomenutih pripravaka na osnovi glifosata dodati i zemljišni herbicid za suzbijanje sjemenskih širokolisnatih korova na osnovi oksifluorfena, npr. Goal ili Galigan EC u koncentraciji 0,1 %, odnosno 1 dcl na 100 litara vode. U vinogradima se umjesto pripravaka na osnovi oksifluorfena može glifosatu dodati zemljišni herbicid Chikara WG u koncentraciji 0,025 % (25 g/100 litara vode) ili Pledge WP u koncentraciji 0,1 %, odnosno 100 g na 100 litara vode. Od zemljišnih su herbicida u integriranoj proizvodnji voća i grožđa samo jednom godišnje su dopušteni pripravci na osnovi oksifluorfena, dok u vinogradima dopuštenje još imaju flazasulfuron (Chikara) i flumioksazin (Pledge)  

Herbicidi dopušteni za suzbijanje korova u vinogradima: Djelatna (aktivna) tvar Pripravak glifosat** Cidokor, Herkules super, Glyphogan, Boom effect, Clinic, Dominator, Glyfos, Total 480 SL, Roundup bioactive, Oxalis, Ouragan sistem 4 EC oksifluorfen* Goal 240 EC, Galigan glufosinat-amonij*** Basta 15 SL flazasulfuron* Chikara 25 WG cikloksidim**** Focus Ultra EC dikvat*** Reglon Forte, Fortelon SL flumioksazin* Pledge 50 WP

*zemljišni herbicidi (jedan od njih se smije u vinogradu koristiti samo jedanput godišnje - rano u proljeće) (ne smiju dospjeti na otvorene pupove loze) **totalni sistemični herbicid (fitotoksičan na zelene organe loze) ***totalni kontaktni herbicid (koristiti ga preko ljeta) (fitotoksičan na zelene organe loze). Nije dopušten u integriranoj proizvodnji voća i grožđa! ****selektivni sistemični herbicid za suzbijanje trava (nije fitotoksičan na zelene organe loze) Primjena zemljišnih ili rezidualnih djelatnih tvari je ograničena samo jednom u godinu dana (npr. u proljeće). Pritom treba utrošiti najviše 200 litara škropiva na hektar metodom prskanja u trake, a širina herbicidnog pojasa ispod biljaka ne smije biti šira od 1/3 razmaka između redova većine voćnih vrsta, odnosno 1/4 razmaka između redova vinove loze. Primjenu herbicida ispod biljaka preporučujemo u ranim jutarnjim ili još bolje u popodnevnim satima i kada u nasadu nema pčela. Dodatna zaštita pčela je naročito potrebna u nasadima gdje raste crvena mrtva kopriva, koja je trenutno u stadiju cvatnje pa privlači medarice.. Radi bolje učinkovitosti glifosata u vremenu 24 sata nakon njihove aplikacije ne bi smjela pasti jača kiša. Ako je ispod voćaka ili vinove loze dominantan korov poljska preslica (Equisetum), isti se korov suzbija tek nakon njezina porasta (krajem proljeća ili početkom ljeta), a bolji učinak od glifosata ima totalni kontaktni herbicid glufosinat (Basta 15 SL) u koncentraciji 1 %. Od zemljišnih herbicida bolji učinak na preslicu pokazuje Chikara WG primijenjen krajem zime i/ili rano u proljeće.

Zelena rezidba kruške

Zelena rezidba šljive

Zimska rezidba kruške

Zimska rezidba šljive

Ekološki uzgoj kupine

Uzgoj ekokupine u Hrvatskoj ima tendenciju rasta. Trenutno se u Hrvatskoj pod kupinom nalazi oko 210 ha, s tim da se najveći dio navedenih površina nalazi na području Osječko-baranjske županije.
Najbolja područja za uzgoj kupine su blago brdska područja, primjerice Banska kosa u Baranji, požeška regija, našička, brodska, novogradiška, slatinska, pakračka i dr.

• Kupina uspijeva do nadmorske visine od 600 m.
• U punu rodnost kupina dolazi u trećoj ili četvrtoj godini.
• Urodi kupine variraju. Pri punoj agrotehnici u ekološkoj proizvodnji po 1 ha može se proizvesti od 10.000 do 20.000 kg plodova.

Kupina se lako razmnožava vegetativnim putem. Podnosi različite tipove zemljišta. Srednje dobro podnosi sušu i proljetne mrazeve. Za berbu kupine treba osigurati veliki broj radne snage. Berba traje od 30-50 dana. Dobra je medonosna kultura. Relativno je otporna na bolesti i štetnike. Kupina se koristi i u farmaceutskoj industriji.
Uzgojem kupine na brdovitim i manje dostupnim dijelovima, možemo iskoristiti takve površine.
Nedostatak kod kupine je što su plodovi osjetljivi prema transportu i truljenju pa zbog toga prije berbe moramo znati što s plodovima. Za berbu kupine sve treba biti unaprijed pripremljeno.

Vrijednost kupine

U prehrambenoj industriji koristi se kao odlična sirovina za dobivanje sokova, kupinovih vina, octa, sirupa, džemova, kompota, želea.
Od tipa proizvodnje ovisit će i izbor sorte. Za sokove i kompote preporučuju se sorte: bojsen, himalaja, divlja kupina te najčešće uzgajana sorta Thornfre.
Za duboko (brzo) smrzavanje koriste se sorte: smutsen i thornfre. Kao pojačivač boje i arome drugim proizvodima koristi se divlja kupina. Za korištenje u svježem stanju trebamo koristiti sorte koje imaju u sebi veću količinu šećera i jaču aromu kao: Čačanka, Blek satin, Dirksen, Bojsen, Smutsen i dr.

Podrijetlo i biološke osobine kupine i sorte

Kupine svrstavamo u četiri grupe: prave kupine (uspravno rastuće), puzajuće kupine s bodljama; kupine bez bodlji; hibridne kupine.
Kupina je žbunasta forma s višegodišnjim korijenovim sustavom i dvogodišnjim rodnim izdancima.
Danas imamo oko 320 sorata kupine dok se intenzivno uzgaja oko 20 sorata.
Za sadnju najbolje je odabrati Sorte bez bodlji :Thornfre, Čačanku, Black satin, Dirksen, Bojsen.

Podizanje i njega kupinjaka

Za kupinu moramo birati toplije krajeve i južne ekspozicije. Najbolji su blagi nagibi. Treba osigurati vlagu. Izbalansirana gnojidba i navodnjavanje povećavaju otpornost kupine na niske temperature. S izbalansiranom gnojidbom kupina može podnijeti temperature do -20^oC, a ako to nije zadovoljeno, tada će kupina stradati na -15^oC.
Poželjna su tla dobre strukture. Na tlima gdje su podzemne vode visoke, gdje leži voda i puno vlage ne može se uzgajati kupinu.
Kupina ne podnosi visoki sadržaj kalcija. Nisu poželjni jako vjetroviti predjeli. Kupinjake ne treba podizati pokraj divljih kupinjaka radi zajedničkih štetnika i bolesti. Kupinu je moguće uzgajati i u sušem klimatu, ali uz sustav za navodnjavanje.

Sadnja kupinjaka

Okvirni termin sadnje druga je dekada 11. mjeseca te početak 3. mjeseca. Sadnice je obavezno nabaviti od službenih rasadnika.

Priprema tla za sadnju

1. Meliorativna gnojidba
2. Podrivanje na dubinu 70-80 cm
3. Rigolanje na dubinu 55 cm. Unos meliorativnog gnoja u tlo
4. Ravnanje tla s tanjuračama, rotodrljačama, ravnjačima.

Razmaci sadnje

Stupovi za ogradu i u samom nasadu mogu biti od betona, drveni i dr. Na stupovima moramo planirati da se ostave rupe za tri reda žice.
Potreban broj sadnica po 1 ha obzirom na međuredni razmak i razmak u redu.
Prijedlog sadnje.

Razmak u redu	MEĐUREDNI RAZMAK
	275	300	325	350
120	3030	2780	2560	2380
140	2600	2380	2200	2040
150	2420	2220	2050	1900

Način uzgoja kupine

Najčešći i preporučeni način uzgoja je s armaturom u obliku živih ograda. U ovakvom sustavu uzgoja olakšavamo si rad sa strojevima, berbu, zaštitu, obradu, rezidbu i dr. te možemo ići na visoke prinose i kvalitetne plodove.
U ovom načinu uzgoja osiguravamo si bolju osvijetljenost pri čemu dobivamo ravnomjernije i brže sazrijevanje plodova te veću kvalitetu plodova. Izdanci u špaliru bolje odrvenjuju i otporniji su na niske temperature. Kada se obavi berba, stare izdanke moramo odstraniti.
Kupina razvija veliki broj mladih izdanaka pa tako prvo odstranimo oštećene i nerazvijene, te odaberemo 3 - 5 kvalitetnih izdanaka koje ostavimo za rod u sljedećoj godini. Broj izdanaka ovisi od snage pojedine biljke. Ove izboje trebamo prikratiti na visini gornje žice oko 2 m.

Tehničke mjere sadnje kupine

Sadnice moraju biti kvalitetne i zdrave i iz provjerenoga rasadnika. Kvalitetna sadnica mora imati dobro razvijen žiličast korijenov sustav s 3-4 dobro razvijena pupa iz kojih će se u prvoj godini razvijati kvalitetni izdanci.
U prvoj godini nije poželjan veći broj izdanaka. Najbolje je da se razviju samo 2-3 kvalitetna izdanka kako bi se u drugoj godini biljka ojačala.
Sadnja se obavlja na dubinu na kojoj je bila u rasadniku tako da se na korijen nagrće sipka zemlja. Iznad zemlje biljku treba odrezati na 3-4 pupoljka od 15-20 cm. Sadnicu nakon sadnje treba dobro nagaziti da korijen uspostavi kontakt sa tlom.
Loše sadnice sa slabim korijenovim sustavom treba izbjegavati jer iz njih nikada nećemo dobiti kvalitetnu biljku. Za sadnju kupine potrebno je naručiti 3-6% veći broj sadnica.

Gnojidba

Prijedlog je da se prije podizanja nasada obavi meliorativna gnojidba. Za meliorativnu gnojidbu u ekoproizvodnji trebalo bi osigurati 40 000 - 60 000 kg kompostiranoga stajskoga gnoja što će ovisiti od analize tla. Uz stajski gnoj trebalo bi u tlo ugraditi oko 1 000 kg Biosola, Bioilse ili Condita. Ovo sve treba zarigolati na dubinu od 50 cm.
Tijekom vegetacije i svake godine u tlo bi trebalo ugraditi 10 000 - 15 000 kg zreloga stajskoga gnoja (baciti širom pa ga zatanjurati) ili koristiti biljnu ili životinjsku gnojnicu u količini od oko 60 litara po jednoj biljci. Dognojavati možemo i folijarno s folijarnim gnojivom (poboljšivačima rasta) ili kupovnim gnojivima poput BIOSOLA, BIOILSE ili condita u osnovnoj gnojidbi, a folijarno raznim ekološkim gnojivima.

Rezidba kupine

Kupina ima jednogodišnje i dvogodišnje izdanke. Kada završi berba, dvogodišnji izboji se odmah moraju ukloniti iz kupinjaka te spaliti.
Jednogodišnji izboji se izdužuju i na njima se formiraju bočne grančice.
Rezidba obuhvaća:

1. Skraćivanje izdanaka na određenu visinu radi stimulacije razvoja bočnih grančica kao nositelja rodnosti. Bočne grančice treba skratiti na 3 - 5 pupova radi stvaranja rodnih pupova. Skraćivanje se obavlja na visinu treće žice oko 2 m. Ne treba ostavljati previše pupova jer će tada plodovi biti jako sitni.
2. Tijekom vegetacije potrebno je ukloniti sve izdanke koji su u među - redu te nerazvijene izdanke.
3. Od bujnosti grma ovisit će koliko ćemo izboja ostaviti za sljedeću godinu, a to će biti 3 - 5 izboja. Suvišne izdanke treba konstantno uklanjati kako bi se izdanci koje smo ostavili dobro razvijali i davali bolje plodove.

Obrada tla

Obradom utičemo na bolji rast i povećavamo rodnost kupine.
Međuredna obrada se obavlja sa strojevima tanjuračama, rotodrljačama prve dvije do tri godine. Nakon što se nasad zatravni radi se malčiranje. Unutar reda vrši se okopavanje.
Prilikom obrade obratiti pozornost na dubinu. Dubina ne bi trebala prelaziti 10 cm kako ne bi oštećivali korijen kupine iz kojega nam se razvijaju mladi izdanci.
Zadnju obradu pred zimu ne obavljati prekasno (ne iza kraja 10. mjeseca) kako ne bi došlo do izmrzavanja.

Zaštita od niskih temperatura

Trebamo ju pripremiti za zimu tako da gnojidba ne bude pretjerana, a ukoliko navodnjavamo kupinjak, sustav isključiti u devetom mjesecu. Cilj je da izdanci u zimu ne uđu prebujni. Otpornost izboja na zimu ćemo povećati ako krajem 9. mjeseca kupinjak prskamo bordoškom juhom (1%).
Ukoliko smo kupinjak dobro pripremili za zimu izdržat će temperature do -20^oC).

Zaštita od bolesti i štetnika

Obratiti veliku pažnju na zaštitu. Prvenstveno obaviti sve preventivne mjere kao što su: sadnja zdravih i dobro razvijenih sadnica, otpornih sorti, po analizi tla odabrati pravu lokaciju, pravovremeno pripremiti tlo za sadnju, unijeti zdravi gnoj u tlo (kompostirani gnoj), pravovremeno izvršiti sadnju.

Borba protiv bolesti

Najznačajnije bolesti su: DIDYMELLA APPLANATA NIESSL (ljubičasta pjegavost).
Za suzbijanje didimele važno je: rezanje dvogodišnjih izdanaka odmah nakon berbe, uništavanje korova u nasadu, prorjeđivanje mladih izdanaka koje ostavljamo za rod i izbor položaja za uzgoj kupine.
Mjere zaštite su zimsko tretiranje s bakrenim preparatom (2x) u toku vegetacije također s bakrenim preparatom, ali male koncetracije (0,2%).

Bolesti kupine

• PHRAGMIDIA RUBI IDEAI (Narančasta hrđa)
• MUCOSPHAERELA RUBI VEST (septoria) Pjegavost lišća
• PLECHDODISCELA ELSINOE Antraknoza
• LEPTHOSPHAERIA CONTHIRIUM Pepelnica izdanaka
• VERTICILIUM ALBO ATRUM Venjenje izdanaka
• BOTRITIS CINEREA Siva trulež plodova.
• BACTERIUM ERVINIA TUMEFACIENS (rak korijena)

Borba protiv štetnika

• BITURUS TOMENTOSUS Malinina buba
• BEMBECIA HYLAEIFORMUS Staklokrilac
• INCURVARIA RUBIELLA BJERK Malinin resičar
• AGRILUS RUBIKOLA Malinin prstenar
• MELOLONTHA MELOLONTHA Veliki majski gundelj
• APHIDIDAE Lisne uši

Program zaštite kupine

Broj prskanja	Stadij razvoja	Rok prskanja	Bolesti štetnici	preparat
1	Prije početka vegetacije	Okvirno početak ožujka	Lisne i štitaste uši, antraknoza	(Cu), Bordoška juha i Bijelo ulje
2	Početak vegetacije		Miner, moljac, hrđa, antraknoza, grinje	Sumpor, Bordoška juha 0,6%, kalijev sapun
3	Pred cvatnju		Grinje, hrđa, antraknoza	Thiofer, (bacilus thurigienzis) Biobit
4	Cvatnja		Plijesanj	Myco Sin VIN, Thiofer
5	Nakon cvatnje		Hrđa, antraknoza, pjegavost lista, grinje, muhe šiškarice	Sumpor, Biobit. kalijev sapun, Bioplantol
6	Prije berbe		Plijesan, šiškarica	Thiofer, Myco Sin VIN
7	Za vrijeme berbe		Trulež	Macerat od Preslice
8	Za vrijeme berbe		Trulež	Equisetum plus
9	Za vrijeme berbe			Macerat od preslice
10	Nakon opadanja lišća, pred zimu	Bitna zaštita pred zimu	Antraknoza te jajašca insekata.	Bijelo ulje sa bordoškom juhom

Berba kupine

Berba kupine u pravilu traje od 30-50 dana. Broj berbi će biti od 6-10. Sorte kupina s čvrstim plodovima beru se u punoj zrelosti, dok se sorte s nešto manje čvrstim plodovima beru 1-2 dana prije pune zrelosti.
Kupine ne treba brati nezrele niti prezrele jer su onda neukusne. Ukoliko kupine mislimo trenutno smrzavati, moramo obratiti pažnju da na plodovima ne bude crvenih bobica jer će onda pri trenutnom smrzavanju cijela partija pocrvenjeti.
Kupinu možemo koristiti u svježem stanju, smrzavati je te raditi različite prerađevine kao što su džemovi, sokovi, kupinova vina i dr.
Prinosi kupine u ekološkom uzgoju kreću se od 10000-15000 kilograma.

Bolesti i štetnici vinove loze

Badem(Bajam)

Badem predstavlja cijenjeno, vrlo kalorično i hranjivo voće, kako na domaćem, tako i na inozemnom tržištu. Plodovi sadrže kvalitetne masnoće, bjelančevine, ugljikohidrate, mineralne i aromatske tvari te vitamine. Osim velike upotrebe u domaćem kulinarstvu, značajna je njegova uloga i u prehrambenoj, farmaceutskoj, konditorskoj i kozmetičkoj industriji.

Badem je najstarija kultura koja se počela uzgajati na našem obal­nom i otočnom dijelu. Uveli su ga u kulturu u VI. st. pr. Kr. Grci, koji su počeli osnivati svoje kolonije po zemljama Sredozemlja. Danas se badem najviše uzgaja u Italiji, Španjolskoj, Grčkoj, Maroku, u Kaliforniji (SAD) i dr. U zemlja­ma s oštrijom klimom nego što je sredozemna, kao i u suptropskom području, uzgoj badema je ograničen. Procjenjuje se da je u svijetu pod bademom oko 1 100 000 ha, od toga je polovica u Sredozemlju.

Agroekološki uvjeti za uzgoj badema

Temperatura

Badem je heliofitna voćka i da bi postigao dobru kvalitetu zahtjeva mnogo svjetla i topline u vrijeme dozrijevanja plodova. Cvjeta već u siječnju i njegovi nježni, osjetljivi cvjetovi propadaju zbog siječanjskih mrazeva i jakih sjevernih vje­trova. Stoga je potrebno mijenjati sortiment s kasnocvjetajućim sortama kako bi se izbjeglo nepovoljno djelovanje vremenskih prili­ka u siječnju i veljači. Oštećenja od niskih tem­peratura nastaju u nekih sorata badema tek pri -27 °C. Cvjetovi neposredno prije otvaranja mogu izdržati temperaturu do -3,5 °C, a u nekih sorata i do -4 °C. Otvoreni cvjetovi i mladi zametnuti plodovi stradavaju na temperaturi od -1 °C do -2 °C. Badem vrlo dobro podnosi visoke temperature, pa izdrži bez oštećenja i do 50 °C.

Voda

Za badem je vrlo važno da ima dovoljne količine oborina u vrijeme intenzivnog rasta vegetativnih i generativnih organa (mladica i plodova). Kod nas se badem ne navodnjava, osim ako se žele osigurati visoki i stabilniji prirodi. Na taj se način prirodi mogu povećati i za 40 %. U vrijeme dozrijevanja nema potrebe za navodnjavanjem jer plod badema otpušta vodu. Od svih voćnih vrsta badem najbolje podnosi sušu, pa ga stoga nazivaju »kralj sušnih područja« ili »Rey del secano«.

Tlo

Bademu odgovaraju du­boko drenirana pjeskovito-ilovasta ili ilovasta tla, koja su bogata humusom, mineralnim hranivima i imaju neutralnu, slabo kiselu ili slabo neutralnu reakciju. Tla trebaju biti dovoljno rahla jer badem ima vrlo razvijen korijen, koji prodi­re i do 4 m dubine.

Izbor položaja za podizanje nasada badema

Uzgaja se na različitim nadmorskim visi­nama. U srednjoj Aziji, na Kavkazu i do 1 200 m. U području Sredozemlja uzgaja se do 600 m nadmor­ske visine. Iznad 1 000 m nadmorske visine u našim uvjetima zbog povećane vlažnosti ne uspijeva.

Priprema tla za sadnju badema

Prije sadnje tlo treba pripremiti dubokim rahljenjem kao i za sve druge intenzivne kulture. Ravnomjerno se rasipa mineralno gnojivo i tlo se ore na dubini od 40 cm. Za jesenjsku sadnju duboko oranje obavlja se tijekom ljeta, a za proljetnu sadnju duboka obrada može se obavljati od ljeta do zime, ako je povoljna vlažnost tla.

Izbor podloga za badem

Za uzgoj badema služe razne podloge: breskve, križanac breskve i badema te šljive. Kod nas se najviše primjenjuju sjemenjaci gorkog badema, breskve i križanac badem x breskva (GF 677). Za teža tla preporučuje se podloga šljive, i to Marianna 2624 i si. Badem kao podloga dobro podnosi sušu, a otporan je i prema klorozi (nedostatku željeza). Uz badem, na plodnim tlima, kao podloga, u obzir dolazi sjemenjak vinogradarske breskve jer je bujan i otporan na sušu. Na toj podlozi badem rano rodi, ali zato ima kraći vijek trajanja. Ta podloga nije prikladna za karbonatna tla i zbog osjetljivosti na viruse.

Izbor uzgojnog oblika badema

Za uzgoj se koriste volumni ili prostorni uzgojni oblici i to 'tradicionalna vaza' (kotlasta krošnja), popravljena piramidalna krošnja. Tradicionalna kotlasta krošnja je najvažniji uzgojni oblik, a formira se bez provodnice, s tri (rjeđe 4) postrane primarne skeletne grane koje međusobno zatvaraju kut od 120^o, a sa zamišljenom vertikalnom provodnicom od 30 – 45^o. Na primarnim skeletnim granama formiraju se sekundarne skeletne grane s većim otklonom od zamišljene okomite osi (oko 60^o ), na razmacima od 60 - 100 cm formiraju se sekundarne skeletne grane, a na njima tercijarne grane. Cijeli skelet treba biti dobro obrastao rodnim grančicama, što se postiže redovitom i pravilnom rezidbom.

Rezidba bajama

Nakon formiranja uzgojnog oblika, kao redovni agrotehnički zahvat, provodi se razidba. Budući da bajam, odnosno preporučene sorte, rode na jednogodišnjim izbojima i svibanjskim kiticama koje se nalaze na 2-godišnjem i 3-godišnjm rodnom drvu, pri rezidbi valja voditi računa da imamo ravnomjerno raspoređene i u omjeru 1/3, 1/3, 1/3 . Na taj način imamo redovitu obnovu rodnih grana, što je osnova za redovitu i dobru rodnost.

 

Vrijeme i tehnika sadnje badema

Sadnja se obavlja isključivo zdravim i prvoklasnim sadnicama. U Italiji i Francuskoj bademi se sade, ako se obavlja navodnjavanje, na razmak 6 x 5 m, a bez navodnjavanja na 6 x 4 m. Prema iskustvima iz stra­ne i domaće prakse, valja upotrijebiti razmak 6 x 4 m, što znači da za 1 ha treba 416 sadnica badema.

Održavanje nasada badema

Održavanje tla i gnojidba nasada bajama vrlo su slični održavanju tla i gnojidbi nasada bresaka i nektarina, pogotovo što su im iste podloge. Naime, pri održavanju tla važno je održavati tlo bez korova, a to se postiže zimskim i proljetnim oranjem te redovitim kultiviranjem kroz godinu.
Gnojidba ovisi o prirodnoj plodnosti tla, odnosno opskrbi organskom tvari (humusom) i biogenim elementima (u prvom redu N, P i K te mikroelementima Fe, Z itd.). Poželjno bi bilo svake treće godine dodati organska gnojiva, a od mineralnih koristiti ona bez Cl (NPK 5:20:30, 7:14:21 i sl.) . Gnojidba u klasičnom smislu se obavlja u 3 do 4 navrata i to gnojidba na bazi K i P u jesen, gnojidba dušikom neposredno prije cvatnje i poslije cvatnje te sredinom lipnja gnojidba hidrokompleks gnojivima. Količine gnojiva se postupno povećavaju sa starošću nasada, ovisno prirodu u prethodnoj godini. U potpuno intenzivnijim nasadima, specijalna mikrognojiva se mogu dodavati feririgacijom ili lisno. Danas se koriste vodotopiva gnojiva u onim fenofazama kada voćke za njima iskazuju posebnu potrebu.

Zaštita bajama

Bajam je jako osjetljiv na bolesti moniliju (Monilia laxa), rupičavost lista, zatim na štetnike kao žilogriz, uši, a valja biti vrlo oprezan prilikom nabavke sadnog materijala, na bezvirusnost te moguće bakterioze (Pseudomonas agrobacterium, Pseudomonas syringae i Erwinia amylovora).

Tretman	Fenofaza tretmana	Nametnici	Pesticidi
1.	Netom prije početka vegetacije	Monilija, kovrčavost, grinje, jaja lisnih ušiju	Crveno ili plavo ulje
2.	Prije cvatnje	Monilija, cvjetojed, trips	Merpan WP, Thiodan E-35, Chromovit
3.	Puna cvatnja	Monilija	Ronilan
4.	Poslije opadanja latica	Šupljikavost lista, plamenjača, monilija, stjenica	Chromodin S-65, Atac EC-35, Chromovit
5.	Opadanje lišća	Monilija, kovrčavost	Nordox, Chromovit

Berba badema

Kada plod badema sasvim dozrije, lupina puca i plodovi ispadaju. Plodovi ne dozrijevaju ravnomjerno. Najranije dozriju plodovi na vanjskom dijelu krošnje. Berba u malim nasadima obavlja se ručno u mreže stavljene pod stabla, dok se u većim nasadima primjenjuju tresači. Berba može početi kada ovojnice počmu pucati. Prije skladištenja bademi se očiste i osuše te sklone na suho i prozračno mjesto.

Jagoda Malina Kupina Borovnica Ribiz Ogrozd

Utjecaj globalnih klimatskih promjena na uzgoj voća

Prema obrađenim rezultatima sa mjernih postaja DHMZ, jasno je da u zadnjoj dekadi bilježimo povećanje prosječne srednje temperature te pojave ekstremnih suša koje imaju negativne posljedice na proizvodnju hrane. Sve ovo me ponukalo da istražim relevantne radove o mogućem utjecaju klimatskih promjena na voćarsku proizvodnju u budućnosti te shodno tome hipotetski iznesemo moguće prijedloge i rješenja, kako bi se ublažili negativni efekti ovih promjena.

Utjecaj klimatskih promjena na poljoprivredu

Kako su se voćne vrste počele sve više introducirati iz područja sa umjerenom klimom u područja sa toplijom klimom, tako je sve više došao do izražaja negativan utjecaj suhe klime na fazu mirovanja, i posljedično tome, na rast i razvoj voćaka u vegetaciji te su mnogi istraživači svoja istraživanja usmjerili u ovome pravcu.

Na sve unutrašnje promjene koje se događaju u biljci tijekom mirovanja, najveći utjecaj imaju okolinski faktori tijekom perioda jesen - zima. Ova faza mirovanja priprema osjetljiva tkiva voćke, da bez većih šokova prođu period nepovoljnih vremenskih uvjeta. Temperatura ima najveći utjecaj na pokretanje i prestanak perioda mirovanja od svih okolinskih uvjeta. Ali značajan utjecaj imaju intenzitet svjetla, voda u tlu i biljci te apikalna dominacija vršnih pupova. Lang i suradnici su predložili da se period mirovanja podijeli u tri faze:

• Para dormantnost (lažno mirovanje)
• Endo dormantnost (unutrašnje ili pravo mirovanje)
• Eko dormantnost (ekološko mirovanje)

Sorte iz umjerenih klimata

Kako bi voćka u proljeće mogla neometano krenuti u vegetaciju i plodonošenje, ona ove tri faze mirovanja mora proći bez šokova. Ako za prvi primjer uzmemo uzgoj sorti koje su voćari zbog svojih dobrih tržišnih osobina uveli u proizvodnju iz područja umjerene klime u područje toplije klime, dolazimo do slijedećih problema:

Sorte iz umjerenih klimata imaju veće potrebe za akumuliranim niskim temperaturama u periodu mirovanja i kada dođu u uvjete gdje ne mogu akumulirati dovoljnu sumu niskih temperatura, pokazuju se ozbiljni nedostaci. Ove voćke kasne sa pupanjem i listanjem, cvatnja je slaba zbog abortiranja velikog postotka cvjetova te nije ujednačena, dok je listanje također slabo, jer mnogi postrani pupovi ne mogu krenuti u vegetaciju. Ovo dovodi do slabe i nedovoljne oplodnje, a i oplođeni plodovi pokazuju deformacije u obliku te ne postoji dovoljno krenulih lisnih pupova koji bi postigli dostatan lisni volumen za proizvodnju kvalitetnih i krupnih plodova. U konačnici ovo dovodi do neisplativosti i nemogućnosti proizvodnje takvih sorti.

Abortirani cvjetni pupovi

Tradicionalni kultivari uzgajani u toplijim klimatima, kroz godine su bili selekcionirani i oplemenjivani, na niže potrebe za inaktivnim temperaturama i nisu pokazivali, ili pokazuju tek manje negativne efekte uslijed zatopljenja klime, tijekom perioda mirovanja.
U sušnijim klimatima su se razvile i agrotehničke prakse korištenja kemijskih sredstava koji imaju ulogu prekidanja mirovanja, ali se najčešće primjenjuje kombinacija pogodnog kultivara, sa kemijskim metodama. Ove okolnosti su ipak i u toplijim klimatima omogućavale pristojnu proizvodnju, ali se dolaskom sve sušnijih i toplijih godina u ovim klimatima, već primjećuju prvi ozbiljniji problemi u proizvodnji jabuka i krušaka primjerice, ali o tome će biti riječi nešto kasnije.

Kako temperatura utječe na vrijeme kretanja pupova?

Vrijeme kretanja pupova ovisi o dva različita temperaturna procesa:

• Akumulacija potrebne sume niskih temperatura (do razine potrebne za dovršetak faze mirovanja)
• Akumulacija toplih jedinica (postizanjem ove sume, pupovi kreću u cvjetanje i listanje)

Zimsko mirovanje voćaka započinje opadanjem lišća, a završava kolanjem sokova i bubrenjem pupova. Tijekom zimskog mirovanja prestaje vidljiv rast nadzemnih dijelova biljke, međutim, sustav korijenja tada ima intenzivan rast. U zimskom mirovanju biljka mora skupiti dovoljno hladnih jedinica mirovanja (eng. chill units, CU) i jedinica prirasta (eng. growing-degree-hour GDH), kako bi u proljeće mogla nastaviti normalno sa svojim razvojem.

Potrebe za niskim temperaturama

Potrebe za hladnim jedinicama se razlikuju od sorte do sorte značajno, pa čak i unutar klonova iste sorte. Isto tako postrani vegetativni i generativni pupovi imaju različite zahtjeve za količinom hladnih jedinica.

Tretman biljaka

Tako postrani pupovi zahtjevaju puno veću količinu hladnih jedinica u odnosu na vršne pupove. Ovo se dovodi u direktnu vezu sa izraženijom apikalnom dominacijom u vršnim pupovima. Ova činjenica nam daje mogućnost da selekcijom sorti akrotoničnog tipa rađanja (rađa na vršnim pupovima), stvorimo klonove koji će imati jako nisku ili srednje nisku potrebu za hladnim jedinicama.

Isto tako, postoji razlika između vrsta pupova. Lisni pupovi zahtijevaju dosta više hladnih jedinica od cvjetnih pupova. Zbog ove činjenice, modele za praćenje trenutka izlaska iz mirovanja trebati će razvijati na temelju istraživanja lisnih pupova, jer u protivnom ne bismo imali dovoljan vegetativni volumen, koji bi omogućio kvalitetan i dostatan prinos.

Koji se biokemijski procesi odvijaju tijekom mirovanja?

Tijekom mirovanja, nekoliko procesa u biljkama odvija se istovremeno. Modificira se dinamika vodnog režima i ugljikohidrata, hormonski balans te sadržaj pojedinih komponenti.

Niske temperature povezuju se sa promjenama u sadržaju ugljikohidrata, nukleinskih kiselina, aminokiselina, kao i sa razinom disanja, koja je opet povezana sa vremenom otvaranja pupova i vremenom cvatnje. Glavni utjecaj ide preko direktnog utjecaja temperature na biokemijske procese u biljci. Dostupnost ugljikohidrata je vjerojatno od glavnog značaja za kontrolu rasta i razvoja pupova tijekom mirovanja i može biti u vezi sa lošom kvalitetom pupova. Škrob koji je akumuliran u rezervnom tkivu tijekom vegetacije, pretvara se u topljive šećere tijekom zimskog mirovanja.

Ovo se objašnjava činjenicom da je pod utjecajem akumulacije nižih temperatura, aktivnost enzima hidrolaze povećana pa se pojačava hidroliza škroba i koncentracija topivih šećera. Neposredno prije kretanja vegetacije zabilježen je u vršnim pupovima nagli porast šećera saharoze i smanjenje sadržaja škroba. Saharoza se ksilemom transportira do pupova i tamo se hidrolizira do glukoze i fruktoze, koji su neophodni kao energija i ugljični prekursori u daljnjim mijenama tvari. Istraživači su istraživali odnose između ugljikohidrata, hormona, hranjivih tvari i formiranja cvjetnih pupova na različitim voćnim vrstama.

Izgleda da globalne klimatske promjene mogu znatno utjecati na biljnu fenologiju, jer temperatura utječe i sama i kroz interakciju sa drugim faktorima poput fotoperiodizma. Prosječne temperature zraka u posljednjih 30 godina rasle su za 0.3° C po desetljeću. Dobro razumjevanje utjecaja ovih promjena na uzgoj voća, od velikog je značaja za daljnji razvoj voćarstva. Već su do sada zabilježene velike ekonomske štete od ovog utjecaja na kruškama u Brazilu (Petri i sur., 2002).

Pupovi kruške

Primijećeno je i da u situacijama kada tijekom mirovanja imamo nagle veće skokove temperatura, od 27°C na više, dolazi do produžavanja perioda mirovanja u odnosu na blaže oscilacije temperatura (2-3°C). Značajka male akumulacije nižih temperatura je i prolongirana i loše sinkronizirana cvatnja, što rezultira u velikom nerazmjeru u veličini plodova za vrijeme berbe.

U zadnje vrijeme se sve više proučava dinamika kretanja vode u biljci i njenim pupovima tijekom faze zimskog mirovanja, i njen utjecaj na promjene u kretanju i kvaliteti pupova. Pronađeno je da se prelaskom biljke iz faze endomirovanja u fazu ekološkog mirovanja događa da vezana voda prelazi u slobodnu vodu. Prema ovim istraživanjima jasno je da i trenutni status vode u biljci ima znatan utjecaj na kraj perioda mirovanja i početak kretanja pupova.

Modeli za predviđanje trenutka izlaska voćke iz mirovanja

Većina modela za odredviđanje završetka mirovanja razvila se na temelju praćenja vrijednosti za koštičavo voće. Prvi modeli sumirali su vrijednost temperature ispod 7,2 °C, ili između 0°C i 7,2 °C. Jedan od poznatijih modela je Utah model, koji je za breskve razvio prof. Richardson sa suradnicima 1974 god. Nedostatak ovog modela bila je njegova relativna nepouzdanost za praćenje završetka mirovanja jabuke i kruške.

Praktični aspekti klimatskih promjena u subtropskim područjima uzgoja

Zadnjih godina bilježimo stalni rast prosječnih temperatura, kao i dugotrajne toplije periode zimi, kako u zonama umjerene klime, tako i u suptropskoj zoni. Ovo je rezultiralo lošijim proizvodnim rezultatima, čak i kod sorti koje su se donedavno uspješno uzgajale. Kako smo već naveli, brazilski i novozelandski voćari su zabilježili ogromne štete na kruškama uslijed abortiranih cvijetova.

Štete su se kretale od 60% pa do 90 % u vidu lošije cvatnje, što je u konačnici rezultiralo opadanjem proizvodnje. Osim ovih direktnih šteta, uslijed nedovoljno skupljenih hladnih jedinica, ostatak cvatnje odvijao se neravnomjerno i odgođeno, što je u berbi rezultiralo sa plodovima neujednačene veličine i smanjene kvalitete. Jedno od mogućih rješenja svakako je razviti kvalitetan model praćenja utjecaja temperatura, na zahtjeve za hladnim jedinicama, prema vrsti i poziciji pojedinih pupova, kako bi voćar imao pouzdan alat za odabir najpogodnijeg trenutka za primjenu kemijskih sredstava koji će prekinuti mirovanje, i omogućiti uniformniju cvatnju.

Ovdje je potrebno stalno uvoditi nove selekcije sorata, koje imaju jako niske ili srednje niske potrebe za sumom hladnih jedinica. Selekcionirati sorte sa akrotoničnim tipom rađanja (rod na vršnim pupovima), kako bi se iskoristila činjenica da pupovi koji imaju izraženiju apikalnu dominaciju zahtijevaju puno manju sumu hladnih jedinica. U nasadima jabuka i krušaka gistog sklopa, povijanje postranih izboja u horizontalnu poziciju moglo bi imati pozitivan učinak ujednačavanja apikalne dominacije u pupovima, te kao posljedicu imati ujednačenu cvatnju, i kvalitetniju berbu.

Praktični aspekti klimatskih promjena u umjerenim područjima uzgoja

I naša država pripada umjerenom području uzgoja voća, te su se nažalost i ovdje u posljednjih dvadesetak godina dogodile evidentne promjene u reakciji voćaka na promjenu klime. Kako smo već prije naveli, povećanje srednje godišnje temperature i pojave ekstremnih suša u vegetaciji, već su načinile dosta šteta.

Vršni cvjetni pup, Idared

Zime su zadnjih godina sve blaže, ali za sada većina sorti koje su introducirane u proizvodnju nemaju direktnih šteta, jer i u najblažoj zimi uspiju skupiti, ali puno sporije, potrebnu sumu hladnih jedinica. Prema istraživanjima V. Vučetić i B. Krulić, za normalni početak vegetacije jabuke u RH treba biti ispunjen sljedeći uvjet za hladne jedinice: 900 < CU < 1250.

Sve dok je skupljeno dovoljno CU, cvjetni i lisni pupovi se razvijaju normalno. Ukoliko biljka ne skupi dovoljno CU u mirovanju može doći do sljedećih fizičkih posljedica:

odgođeno listanje, odgođeno i produženo cvjetanje, koje dovodi do smanjenja uroda, te smanjenje kvalitete plodova (Lorimer i Hill, 2006). Kemijski pripravci (hidrogen-cijanamid) primijenjeni u proljeće mogu djelomično umanjiti posljedice manjka prikupljenih CU. Oni mogu zamijeniti manjak CU do 300, ali pretjerana primjena može dovesti do oštećenja pupoljaka (Petri i dr., 2004.). Osim CU, važno je da biljka skupi i dovoljno topline, odnosno dovoljnu količinu i intenzitet svjetlosti tijekom razdoblja mirovanja.

Toplina koju biljka skupi izražena preko temperaturnih suma za temperaturni prag 4.4°C, nazivamo jedinicama prirasta (GDH). Kada biljka skupi dovoljan broj CU i GDH, dolazi do početka vegetacije (Rea i Eccel, 2003). U godinama gdje imamo srednje jaku ili jaku zimu, u prvom dijelu imamo slučaj da se relativno brzo skupi dovoljna suma hladnih jedinica (CU) i kada u drugom dijelu zime imamo iznad prosječna zatopljenja, što je zadnjih godina često i bio slučaj, vrlo brzo skupimo i dovoljnu sumu jedinica prirasta (GDH), te nam voćke ranije ulaze u vegetaciju, i imamo puno veću šansu da nasad strada od ranih proljetnih mrazeva.

Nažalost, godine sa uobičajeno hladnom zimom i normalno toplim proljećem su sve rjeđe, te smo prisiljeni prilagoditi se nastaloj situaciji. Problem sa ranijom cvatnjom moguće je djelomično riješiti sa korištenjem kemijskih sredstava koji odgađaju cvatnju te poduzimanjem određenih pomotehničkih mjera (rezidba) u točno ciljanom terminu ljeti.

Utah model

Potrebno je također razmišljati i o scenariju, ako se nastave produženi periodi blage zime, tj. o mogućnosti introdukcije sorti koje imaju manje potrebe za hladnim jedinicama.

Osim što bilježimo sve ranije početke vegetacije, u zadnjem periodu bilježimo i znatnija produženja vegetacije. Osobno već dvije godine na sorti Idared na području Baranje, bilježim sve veći postotak vršnih cvijetnih pupova koji prorastaju (retrovegetacija), i imamo direktan gubitak određenog postotka cvjetnih pupova. Ovi sve učestaliji slučajevi, možda bi se mogli dovesti u vezu sa iznadprosječno toplom i vlažnom jeseni. Ovo su i prve naznake mogućih problema do kojih bi moglo doći ukoliko bi se trend povećanja temperatura i dalje nastavio. Mi nažalost još nismo u mogućnosti da predviđamo kakva će biti budućnost, glede klimatskih promjena, ali dosadašnja saznanja svakako nam mogu biti orijentiri te je potrebno istraživati klimu i sve promjene vezane uz nju kako bi na vrijeme mogli reagirati i prilagoditi se mogućim novim okolnostima, bez negativnih posljedica na proizvodnju.

Vinogradarstvo i vinarstvo

Kako liječiti posljedice niskih temperatura u voćnjaku

Voćari, čiji su voćnjaci stradali od niskih temperatura u vrijeme mirovanja vegetacije ili početkom kretanja vegetacije, trebaju poduzeti mjere, kako posljedice ne bi bile dugoročne. To osobito vrijedi za voćnjake u nižim ravničarskim dijelovima, gdje se u pravilu javlja najhladnija zračna masa.
Izmrzavanje cvjetnih pupova vrlo je velika materijalna šteta za svakog voćara i posljedice mogu biti mnogo složenije nego što se misli. Nestanak roda na voćkama prouzrokuje preusmjeravanje njihove aktivnosti na proizvodnju vegetativne odnosno drvne mase, što nije povoljno. Veći porast drvne mase na voćkama je poželjan samo ako je u ravnoteži s rodnošću. Radi toga potrebno je spriječiti bujanje krošnje.
Zimskom rezidbom u krošnjama se smanjuje broj vegetativnih (drvnih) i generativnih (rodnih) pupova. Kako je rod propao, u krošnjama su ostali samo vegetativni pupovi i to često u smanjenom broju. Zbog toga će svaki od preostalih vegetativnih pupova tijekom godine dobivati više organskih i neorganskih tvari, što uzrokuje bujanje i porast mladica. Izrazito bujan porast može izazvati nerodnost u narednoj godini.
Bujnost se može regulirati rezidbom, ali se ne smiju zanemariti ostale agrotehničke mjere, kao što su obrada tla u voćnjaku i zaštita od bolesti i štetnika. Neke od tih mjera mogu se reducirati, ali racionalno i umjereno.
Najznačajnija mjera je spriječiti pretjeranu bujnost u nadzemnom dijelu voćke. Na svim voćkama, koje se ističu bujnošću, treba obaviti zelenu rezidbu tijekom svibnja, najkasnije tijekom lipnja, uklanjanjem mladica koje rastu uspravno (vodopije). Neke od vodopija mogu se i poviti, kako bi ih se usmjerilo kao bočne mladice. Povijanjem mladice prestaju biti veliki potrošači hraniva, a moguća je i pojava rodnih pupova. Povijanjem i uklanjanjem vodopija krošnja se prozračuje, u njenu unutrašnjost prolazi više svjetlosti, što povoljno utječe na formiranje rodnih pupova za narednu godinu.
Vrlo je važno ukloniti i izdanke iz korijenovog vrata voćke, osobito radi mogućeg izvora zaraze bolestima i štetnicima, jer su ti niži dijelovi često izvan zahvata tijekom zaštite.
Obrada tla se ne smije izostaviti u stradalim voćnjacima, kako se ne bi razmnožile korovske biljke. Jedino se može smanjiti učestalost obrade tla.
Zaštitu voćaka također treba reducirati, ali svakako provoditi tijekom vegetacije radi očuvanja listova, jer oštećenje i prerano opadanje listova ima za posljedicu izostanak prinosa naredne godine.

Gnojidba koštićavog voća

Voćne vrste - marelica, breskva, višnja, trešnja, šljiva, nektarina i bajam, spadaju u grupu koštićavog voća. Za svoj rast i razvoj traže duboka, strukturirana tla, bogata hranjivima i organskom tvari. Intenzivan uzgoj koštićavog voća obuhvaća gnojidbu na zalihu, odnosno meliorativnu gnojidbu, a kasnije gnojidbu prema životnim i godišnjim ciklusima. Meliorativnom gnojidbom unose se hranjiva na razinu optimalne koncentracije hranjiva u tlu primjenom mineralnih i organskih gnojiva. Ukoliko je tlo kiselo obavlja se i unošenje vapnenih materijala u tlo odnosno kalcizacija u količini 4 - 10 t/h.
Količine visokokoncentriranog NPK mineralnog gnojiva poput NPK 7-20-30, NPK 5-15-30, NPK 8-26-26, PK 20-30 namijenjene meliorativnoj gnojidbi kreću se od 1000 - 3000 kg/ha. Ukoliko se gnoji u male sadne jame, količina navedenog visoko koncentriranog gnojiva kreće se od 20 - 30 grama za profil jame 40 cm x 60 cm x 40 cm.

Gnojidba koštičavog voća do rodnosti

U ovom razdoblju voćke traže 50 kg/ha dušika, 15 - 25 kg/ha fosfora i 80 kg/ha kalija. Ove količine hranjiva zaoru se ili rasipaju (zatravljeni ili skeletni voćnjaci) u jesen ili rano proljeće putem 250 kg/ha NPK 7-20-30 ili NPK 5-15-30 ili NPK 8-26-26 ili PK 20-30. Na vapnenim (na karbonatnim tlima) unosi se 380 - 400 kg/ha NPK(SO3) 7-14 21 (24). Gnojidba dušikom obavlja se krajem veljače ili početkom ožujka primjenom UREE u količini 40 kg/ha i sredinom travnja sa 35 kg/ha. Ukoliko se prihrana dušikom u tlo isključivo obavlja KAN-om, količine iznose 150 kg/ha. Tijekom kasnog proljeća i ljeta prihranjuje se u nekoliko navrata otopinama mikro i makro elemenata poput Fertine V u koncentraciji 2 % (2 litre Fertine V na 100 litara vode).
U voćnjacima podignutim na karbonatnim tlima potrebno je tijekom vegetacije prihranjivati Fertinom Fe u 0,2 % (200 ml Fertine Fe/100 litara vode) i Fertinom R radi opskrbe mikro hranjivima dok na kiselim tlima preporuča se prihranjivati Fertinom Ca u 1,5 - 2 % otopini.

Gnojidba koštićavog voća u rodu

Tijekom rodnosti marelica, nektarina i breskva traže 80 - 150 kg/ha dušika, 50 - 100 kg/ha fosfora (P2O5) i 150 - 250 kg/ha kalija (K2O). To bi u primjeru gnojidbe značilo unos 500 - 700 kg/ha NPK 7-20-30 ili 900 - 1200 kg/ha NPK (SO3) 7-14-21(24) u jesen ili u rano proljeće. Potrebe trešnje, višnje, bajama, šljive tijekom rodnosti iznose 80 - 140 kg/ha dušika, 60-80 kg/ha fosfora (P2O5) i 100 - 150 kg/ha kalija (K2O). To bi u primjeru gnojidbe značilo unos 500 - 650 kg/ha NPK 7-20-30 (NPK 5-15-30) ili 700 kg/ha NPK (SO3) 7-14-21 (24) u jesen ili u rano proljeće.
Prihrana voćaka dušikom u tlo može se obaviti putem UREE, KAN-a ili UAN-a. Dušik je najbolje razdijeliti u nekoliko obroka. Prvu dušičnu prihranu obavljamo krajem veljače ili početkom ožujka u količini 150 kg/ha UREE, a drugu s 50 kg/ha UREE i treću s 100 - 150 kg/ha KAN-a. Ukoliko se isključivo gnoji KAN-om, njegove godišnje količine za prihranu koštičavog voća iznose 300 - 440 kg/ha. UAN se (urea amonij nitrat) primjenjuje na obrađenoj ili zatravnjenoj površini voćnjaka u količini 100 - 150 litara/ha. Navedena količina sadrži 40-60 kg čistog dušika.
UAN se može primjenjivati i folijarno u koncentraciji 2 % otopine (2 litre UAN- a u 100 litara vode). Neposredno prije cvatnje i par tjedana nakon, primjenjuje se mikroelement bor sadržan u Fertini B, u koncentraciji 1 % otopine (1 litra Fertine B na 100 litara vode). Nakon cvatnje i oplodnje tijekom razvoja ploda potrebno je naizmjence prskati 2 postotnom otopinom Fertine V i Fertine Ca (2 litre Fertine na 100 litara vode). Nedostatak željeza na karbonatnim tlima uklanja se primjenom Fertine Fe u koncentraciji 0,1 % otopine (100 ml Fertine Fe/100 litara vode) svakih 14 dana tijekom aktivnog rasta i razvoja dok se nedostatak cinka sprečava primjenom 0,1 % otopine Fertine Zn (100 ml Fertine Zn u100 litara vode). Dodavanje navedenih mikrohranjiva najučinkovitije je prskanjem lista i ploda hranjivim otopinama posebice u razdoblju od oplodnje do obojenosti ploda.
Velik, lijepo obojen i aromatičan plod osigurava kalij primjenom Fertine V, dok čvrsto i zdravo meso ploda omogućuje kalcij iz Fertine Ca i bor iz Fertine B. Navedena hranjiva primjenjuju se naizmjence tijekom razvoja plo-da. Ostala hranjiva s navedenim čine međusobno ovisne interakcije u fiziološkim procesima i određuju sveukup-ni rast i razvoj ploda.