Uzgoj patuljastog voća

Takve voćke zauzimaju vrlo malo mjesta, lagano je održavanje, prihrana, zaštita i branje plodova. Čak je moguće produžiti sezonu dozrijevanja takvih voćaka, jer ih se vrlo lako može smjestiti u zaštićene prostore. Korijen im ne zauzima puno prostora i vrlo lako se mogu uzgajati u posudama koje se mogu micati po potrebi čovjeka za prostorom ili prema ekološkim uvjetima ( sunce, sjena, toplina i sl.). U novije vrijeme imaju i sve veću ukrasnu i hortikulturnu vrijednost. Mogućnošću uzgoja na terasama, balkonima, ukrasnim vrtovima i perivojima, radi svog patuljastog rasta, te voćke daju sasvim jednu novu dimenziju arhitekturi krajobraza i uređenju životnog prostora. Ponajprije radi svog atraktivnog izgleda izazivaju interes svakoga tko ih zapazi, jer voćka iako je mala ima normalno velike i lijepo obojene plodove, zatim, dominiraju cijelom okolicom, a posebno je ugodno šta ih se može kad dozriju ubrati i pojesti. Prednosti takvog uzgoja i ukrasnog potencijala u vrtovima i obiteljskim okućnicama uočili su rasadničari širom svijeta, te je razvijen veliki broj sorata, posebno kod jabuka, bresaka i krušaka, a u novije vrijeme trešnjama i šljivama.
Jabuke balerine
Stupaste jabuke često se nazivaju i jabuke balerine, a imaju dva razvojna puta. Razlikujemo klasične ili spur sorte cijepljene na slabo bujne podloge i razlikujemo posebno razvijene, prave stupaste kultivare koji su nastali otkrivanjem stupaste mutacije sorte Macintosh i imaju cijelu skupinu sorata koje se koriste u tzv. CATS ( Columnar apple tree systems ) sustavima uzgoja, ili se koriste kao ukrasna stabla u obiteljskim vrtovima i na okućnicama gdje nema puno mjesta. U prvom slučaju od slabobujnih podloga koristi se za te svrhe M27. Na nju se može nacijepiti bilo koja od sorata jabuke. Uzgojni sustavi koji se koriste su uspravni ili kosi, jednostruki ili dvostruki kordonac. M 27 je jedna od najkržljavijih vegetativnih podloga za jabuku (10-20% veličine sjemenjaka). Razvija plitak korijenov sustav, te ne učvršćuje dostatno voćke u tlu, bez oslonca. Može se uporabiti za uzgoj u loncu. Razvija stabla visine 1,5-2 m, prorodi već druge godine. Rode od 15 – 20 kg po stablu. Teškoća je što su sklone izvrtanju, radi plitkog korijena, pa im je nužan oslonac ili žica. No, to se da riješiti da se podloga M27 koristi kao međupodloga na bujniju M26, koja ima jači korijen. Na međupodlogu M27 se tada cijepi željena sorta. Međutim, ako se koristi lonac ili veća posuda onda nisu potrebni takvi zahvati. Drugi put razvoja, ili bolje rečeno pravi način nastanka stupastih jabuka počinje 1960.g. Zračenjem je otkriven mutant Macintosha patuljastog rasta. Nazvan je Wijcik. Uočeno je da taj kultivar ima dominantne gene koji razvijaju patuljasti, odnosno stupasti rast i da prenosi te gene na potomke. Križanjem Wijcika s drugim sortama, nastala je cijela nova serija jabuka koje već imaju četiri generacije razvoja. Uzgajaju se na razmaku 0,5 x 0,5m. u jednoredu, dvoredu ili troredu. Ako se sadi cijeli blok, potrebno je ostaviti barem 1,2 m radi prohoda mehanizacije. Uzgajaju se i u posudama.
Prednosti uzgoja stupastih jabuka
Stupaste jabuke imaju nekoliko prednosti naspram klasičnih slabobujnih sustava uzgoja. Ne trebaju potporu jer imaju dobro razvijen korijenov sustav iako su male rastom. To dijelom pojeftinjuje troškove podizanja voćnjaka, iako ne puno, jer ide više stabala po jedinici površine. Puno manje se količinski troši sredstava za zaštitu bilja, a daljnja istraživanja se provode na potpunom izostanku zaštitnih aplikacija razvojem otpornih kultivara. Zatim, zbog svojeg rasta puno bolje i dugotrajnije primaju osvjetljenje što je od iznimne značajke u voćarstvu za rodnost, rast i kvalitetu ploda. Potrebe za rezidbom gotovo da i nema ili su u najmanju ruku skromne. Voćke nemaju sekundarne grane, već jednogodišnje kratke izboje s lišćem i plodovima koji idu izravno iz provodnice. Izgledaju kao kakvo okićeno uspravno drvce. Berba je također olakšana. 
Mana je alternativna rodnost koja se javlja. Te jabuke su sklone da daju rod svake druge godine. Problem je poznat i obavljaju se ispitivanja i zahvati kako to kvalitetno riješiti. Kao i drugim jabukama, nužan je oprašivač, te natapanje.
Posebne sorte
To što se može činiti nezgodnim, je da su to posebne sorte. No, ako se zna da postoji više od 10.000 sorata i klonova jabuka, onda je to samo još jedna skupina sorata. Među sortama stupastih jabuka mogu se naći i one koje su vrlo slične po okusu uobičajenim sortama. Tako je npr. sorta Golden Sentinel vrlo slična sorti Golden Delicious, sorta North Pole slična je sorti Macintosh, sorta Smaragd slična Granny Smithu. Razvijeno je mnogo sorata, sličnih popularnim današnjim sortama klasičnih jabuka kao što su Polka, Bolero, Waltz, Ballerina, Felix, Maypole, Flamenco, Scarlet Sentinel, Crimson Spire, Emerald Spire, Tasty Red, Tangy Green, Blushin Delight i dr.
Patuljaste kruške
Patuljaste kruške također se mogu dobiti na dva načina. Cijepljenjem na slabobujnu podlogu dunju EMC, ili ako sorta nije kompatibilna, može se koristiti međupodloga, odnosno na dunju se cijepi prvo sorta kompatibilna s dunjom kao Gellertova, Santa Maria ili Pastorčica, a na nju onda željena sorta Takve kruške se mogu uzgajati u posudama, jer nisu pretjerano bujne. Sorte cijepljene na dunju EMC razvijaju stabla oko 2 – 2,5 m visine. Mana je šta su sorte još manje kompatibilne s njom nego s drugim dunjama, pa je izbor sorata dosta ograničen – zato se koristi ovaj drugi način s međupodlogom.
Ovisno o sorti stabalce može dati 6-8 kg plodova u punoj zrelosti. Ono na što treba pripaziti je da stabalce nije izloženo vjetru odnosno vjetrovitom položaju, jer plodovi krušaka pred zrelost skloni su opadanju.
Kao i jabuke, nužno ih je redovito zalijevati i prihranjivati, trebaju oprašivača.
Stupaste trešnje i višnje
Razvojem novih podloga, trešnje i višnje postale su možda najatraktivnije voće koje je moguće uzgajati u posudama. Osim što su među prvim voćem koje dozrijeva, bojom i i brojnošću plodova privlači izgledom. Mogući je čak i komercijalni uzgoj trešanja u posudama u zaštićenim prostorima, čime se produžuje sezona korištenja tog voća i postiže puno bolja cijena plodova nego unutar standardne sezone dozrijevanja „normalnih“velikih stabala. Korištenjem podloga serije Gisele koji su križanci Prunus cerasus „Schattenmorelle“ i Prunus canescens, dakle jedne sorte višnje i prunus vrste dobivena je cijela serija povoljnih podloga za korištenje. Za patuljaste trešnje značajne su Gisela 5 i posebno Gisela 3 koja daje najkržljavija stabla. Naravno na te podloge je moguće cijepiti i višnju. Išlo se i dalje u stvaranju patuljastih podloga te osim ovih navedenih postoje i slabobujne selekcije Edabriz®, Weiroot selekcije i MxM selekcije. Sorte koje se koriste odgovaraju u potpunosti onima koje se viđaju i na velikim stablima. Mana je jedino neodgovarajuća krupnoća plodova nekih sorata na nekim podlogama i manji prinos nekih sorata na nekim podlogama.
Treba svakako redovito natapati i prihranjivati takve voćkice i nužno je obratiti pažnju oko rezidbenih zahvata jer o tome ovisi i dobar prinos.
Za ukrasne svrhe svakako je nužno odabrati
samooplodne kultivare.
Patuljaste šljive
Razvijene su također u novije vrijeme i to prvenstveno kroz grupu japanskih šljiva (Prunus salicina) koje se odlikuju nešto manjim rastom nego europske šljive. Prvo su se koristile polupatuljaste podloge St. Julien A, zatim nešto krljžavija Pixy. No stabla su bila još relativno velika, oko 2,5-3m. 2004. godine je puštena u proizvodnju podloga VVA-1/ Krimsky koja se zasad odlikuje najmanjim rastom.
Patuljaste šljive cijepljene na slabobujnu podlogu dostižu oko 2 m visine i 1,5-2 m u širinu. Osjetljive su na proljetne mrazeve jer rano cvatu.
Neki kultivari su samooplodni neki nisu. Sve su odreda stolne šljive, raznih boja kožice. Popularni su kultivari Santa Rosa, Black Amber, Satsuma, Mariposa, Gulf Ruby, Sunrise Gulf i dr.
Patuljaste breskve i nektarine
Za patuljaste forme nektarina i bresaka se znalo i prije, no međutim nisu imale neku komercijalnu upotrebu. Razvojem ukrasnih i patuljastih formi raznog drvenastog bilja počela je i njihova introdukcija, više ukrasnog značaja. Jedna od prvih patuljastih bresaka je bila danas poznata Bonanza. Tu su još i Garden Lady, Tuscany, Crimson Baby i dr. Zatim, nektarine Nectarella, Terrace Ruby, Trixzie i dr. Postoje sorte bijeloga i sorte žutoga mesa. Postoje čak i patuljaste forme klasičnih sorata. Kompaktnog su rasta, veličine 1,2 – 1,5 m. Uzgoj u loncu ih također sprječava da previše rastu. Ne zahtijevaju gotovo nikakve veće zahvate rezidbe osim početnog usmjeravanja krošnje. Traže puno sunca, te kvalitetno i dobro ocijedito tlo.
Ono na što treba pripaziti je da prezime na hladnom i tamnijem mjestu kad im otpadne lišće. Zahtijevaju barem 250 sati takvog tretmana, inače ne cvatu na proljeće.
Nakon druge godine rodi, puni intenzitet prinosa dostiže u četvrtoj godini. Osim lijepih plodova, prekrasno i cvatu u proljeće. Sve su samooplodne i ne trebaju oprašivača. Breskve napadaju brojni nametnici, pa je svakako nužno pripaziti na odgovarajuću pažnju tijekom vegetacije i prezimljenja.

Izvor:Gospodarski list

Orijentacijski program zaštite-Bayer

Orijentacijski program zaštite-BASF

Orijentacijski programi zaštite-Syngenta

 

 

Orijentacijski program zaštite Chromos-Agro

Orijentacijski program zaštite-AgroChem Maks

PRODAJNI PROGRAM 2017.

MASLINA

VINOVA LOZA

Suzbijanje monilije na koštićavim voćkama

Monilija na svim vrstama koštićavog voća dolazi u dva posve različita oblika:

• kao sušenje mladice sa cvjetovima - Monilia (Monilinia) laxa

• kao trulež plodova - Monilia (Monilinia) fructigena

        U jezgričavih vrsta voćaka (jabuka, kruška) monilija dolazi prvenstveno samo kao uzročnik truleži ploda, a vrlo rijetko i izuzetno i kao sušenje mladica u cvatnji. Na dunji se javlja i za tu vrstu specifična – Monilia linhartiana. To su nazivi konidijskih formi. Savršene plodne forme koje se javljaju vrlo rijetko (apoteciji) nose nazive Sclerotinia laxa i Sclerotinia fructigena. 

        Monilia laxa napada pretežno koštićave voćke: trešnju, višnju, šljivu, breskvu, marelicu. Najčešća je na višnji i breskvi. Monilia fructigena napada  jezgričave voćke (jabuku i krušku), ali isto tako i navedene koštićave vrste. Kod koštićavog voća sušenje mladice sa cvjetovima (Monilia laxa) je puno važnije.

Sušenje mladica u cvatnji (M. laxa)

        Simptomi:
        Sušenje mladica manifestira se u cvatnji i odmah iza cvatnje. Mladica procvate, ali tada veći ili manji broj cvjetova počinje naglo smeđiti, sušiti se i propadati. Mladica se osuši. Mnogi ljudi ne znajući za uzrok svode to na hladnoću ili mraz. Međutim, ako se radi o mrazu, onda se suše svi cvjetovi jedne voćke, a u ovom slučaju se suše samo cvjetovi na pojedinim mladicama.

Broj tako osušenih mladica s cvjetovima može na stablu biti velik, pa čitava voćka ima žalostan izgled jer je zahvaćena u punoj cvatnji. Roda naravno nema.

         Biologija:
Gljiva prezimljuje u zaraženim suhim granama na kojima u proljeće nastaju ležišta konidija i u takozvanim mumijama . Osim grančica i mumija na stablu mogući je razvoj i iz ostavljenog i trulog voća ispod stabala u proljeće. Nastaju apoteciji koji daju askuse, a oni oslobađaju askospore . Askospore i konidije vrše primarnu zarazu. Konidije iz zaraženih grančica i mumija nastaju puno češće nego askospore. Te konidije inficiraju u cvatnji mladicu preko cvjetnih organa. Izuzetno do infekcije može doći i ranije dok je cvijet još zatvoren, a i kasnije kada se plodovi zametnu. Za to moraju vladati posebni uvjeti i oni su rijetkost dok je infekcija kroz cvijet najčešća. Konidije gljive prodiru kličnom cijevi u unutrašnjost cvijeta putem cvjetne njuške, latica ili prašnika. Većinom preko cvjetne njuške. Micelij nastavlja rastom i ulazi u cvjetnu stapku te poslije u mladicu. Izlučujući toksine u mladici, gljiva uzrokuje naglo sušenje mladice i to već u završetku cvatnje.

        Ako se cvatnja oduži, ili ako se dogodi da se dio cvjetova na stablu naknadno otvori, moguća je i sekundarna infekcija s ocvalih i osušenih cvjetova na nove tek procvale, ali samo putem konidija. Na odumrlim cvjetovima i mladicama se za vlažnog vremena obilno razviju jastučići konidija sive boje. Jastučići kod M. fructigene su više žućkasti. Konidije se stvaraju u velikom broju pa je tako i moguća jaka zaraza mladica u cvatnji i kasnije, odraslih plodova.

        Najkritičnije je upravo razdoblje cvatnje i kišovito i prohladno vrijeme s velikom količinom vlage u to doba. Kada voćka prođe fazu cvatnje i plodovi malo narastu, nema više mogućnosti prodora gljive u mladicu. Tek kasnije kada su plodovi već veliki dolazi opet do infekcije, ali je posljedica samo trulež ploda. Od takve infekcije nastaju mumije.


        Ako su suhi i povoljni uvjeti u vrijeme cvatnje ne dolazi do zaraze i te godine nema sušenja mladica. No, u slučaju uzastopnog ponavljanja  kišovitog vremena više godina u vrijeme cvatnje, stradaju mladice, javlja se smolotok i voćka se polagano slabi i suši. To se najčešće događa kod breskve, marelice i višnje, a daleko slabije je izraženo kod trešnje i šljive.

Zaštita:

       Zaštita je najvažnija za breskve i višnje kod kojih neke sorte jako stradavaju od te bolesti. Većina sorata je osjetljiva na tu bolest, posebno u intenzivnim nasadima. Maraska npr. često stradava od te bolesti.

        Prvi dio zaštite se odnosi isključivo na preventivne mjere suzbijanja, budući da bolest nije lako suzbiti, posebno ne u kišnim uvjetima i još k tome pogoditi pravu potfenofazu cvatnje prilikom tretiranja.

• Potrebno je odstraniti sve suhe i polusuhe grančice s koštićavih voćaka. Čak i grane. Odstraniti i do 20 cm ispod suhog dijela jer gljiva ide dosta duboko u drvo. Koštićave voćke se mogu rezati u vegetaciji, tako da ne bi to trebalo ostavljati za proljetnu rezidbu, već za ljetnu.

• Obavezno se moraju skinuti i spaliti ili zakopati sve mumije ostale na drvetu. Također ispod voćaka bi bilo dobro počistiti teren od mogućih ostataka voća. 

• Klasično prskanje s bakrenim sredstvima u bubrenju pupova kao prvi oblik zaštite: Nordox, Cuperblau, Champion, Caffaro. Ovo je standardno prskanje za sve voćne vrste. Naravno, to nije dosta za moniliju.  

• Daljnje je prskanje organskim fungicidima uoči cvatnje (peteljka cvijeta dužine 1 cm) i to sa: Dithane, Captan, Merpan, Stoper, Star, Polyram.

• I ono najvažnije, treće prskanje u punoj cvatnji također s organskim fungicidima: Baycor, Ronilan DF, Konker, Mythos, Teldor, Kidan, Signum, Cezar, Botril, Folicur, Folicur multi, Ikar, Rektor, Sumilex, Toska, Chorus.

        Prilikom primjene sredstava za zaštitu bilja u punoj cvatnji treba napomenuti da u slučaju jakog pritiska bolesti i nepovoljnih uvjeta (kiša, vlažno vrijeme) treba u opadanju latica ponoviti tretiranje s istim sredstvima navedenim pod trećom stavkom, naravno pridržavajući se uputstava o dozvoljenom broju prskanja pojedinim sredstvom.

        Svakako treba dati prednost novijim sredstvima kao što su Teldor i Signum. Mythos, Cezar i Botril (pirimetanil) kod nas nisu registrirani za ovu namjenu, ali isto tako djeluju dobro. Isti je slučaj i sa Chorusom (ciprodinil).

        Starija sredstva tipa Ronilan, Konker, Kidan, Ikar, Rektor, Sumilex, Toska (dikarboksimidi) treba koristiti strogo pridržavajući se uputa za svaku pojedinu koštićavu vrstu jer gljiva vrlo lako postane rezistentna na ova sredstva.

Trulež ploda (M. fructigena)

        Simptomi:

        Simptomi bolesti su slični kao i kod truleži plodova jabuke i kruške. Plod prvo dobije smeđu pjegu koja se naglo širi, meso smeđi, trune i ubrzo je zahvaćen čitavi plo.

        Na površini ploda se razviju sivi (M.laxa) ili žućkasti (M.fructigena) jastučići. Katkada u koncentričnim krugovima, ali često i nepravilno raspoređeni. Ako se dva ploda dodiruju, prelazi trulež iz jednog u drugi.

        Biologija: Trulež ploda se naglo širi posebno iza dugotrajnih kiša, osobito ako su te kiše došle nakon dužeg perioda lijepog i sunčanog vremena. U tom slučaju dolazi na plodu do sitnih, nevidljivih okom, pukotina. To je slično kao kod Botrytisa (sive plijesni ) na grožđu. Te pukotine su ulazna mjesta za infekciju gljivom. Također sve bolesti i štetnici koji ranjavaju plod su isto tako uzročnici  širenja monilije, kao i tuča.

        Te su rane i pukotine također ulazna mjesta za širenje bolesti, naročito iza kiše.
Vrlo je mnogo štetnika na koštićavim vrstama koji mogu izazvati ovakvim „ umjetnim“ putem trulež ploda. Treba napomenuti da se trulež plodova širi i kasnije u transportu plodova i prodaji. Dosta je da plod bude samo malo nagnječen ili oštećen noktom prilikom branja i pakiranja. Breskve i marelice te stolne šljive se zato i pakiraju svaka odvojeno u svoje ležište i pokrivaju folijom. M. fructigena  prezimljuje na koštićavim voćkama samo u mumijama.

       Na tim mumijama stvaraju se u proljeće pa sve dalje u tijeku vegetacije neprestano konidije.Te konidije zaraze plodove s time da su plodovi osjetljiviji čim su bliže zriobi. Do infekcije plodova može doći i preko konidija koje nastaju na mladicama koje su iste godine zaražene preko cvjetova.

Zaštita:

        Suzbijanje je indirektno. Moramo nastojati ukloniti sve faktore koje možemo, a koji dovode do rana na plodovima. To su neke bolesti kao što je šupljikavost (Stigmina carpophila), zatim štetnici kao što su trešnjina muha (Rhagoletis cerasi), breskvin moljac (Anarsia lineatella), breskvin savijač (Cydia molesta), šljivini savijači (Cydia funebrana i Cydia prunivorana) - ukloniti gnijezda osa i stršena u blizini i dr. Boreći se protiv tih bolesti i štetnika borimo se indirektno i protiv monilije.

        Još jednom treba spomenuti uklanjanje mumificiranih plodova sa stabala kao i redovito održavanje krošnje rezidbom svake godine. Monilije će nažalost biti i unatoč tome, a koliko, to ovisi prije svega o vremenskim prilikama te godine u doba zriobe.

Manje zastupljene voćne vrste

Neke od ovih voćnih vrsta, kao što je aronija, polako ali sigurno postaju “uobičajene” voćke u kontinentalnom dijelu jer pod utjecajem medija sve više ljudi upoznaje njihovo blagotvorno djelovanje na zdravlje, što stvara tržište i potiče uzgoj. Druge još uvijek čekaju svoje mjesto u uzgoju koje imaju u drugim zemljama. Tako je, na primjer, u Austriji bazga odavno prestala biti korov i postala unosan izvor prihoda za mnoge uzgajivače. U posljednjih su nekoliko godina i kod nas zasađene određene površine pod ovom voćkom, ali to ni izdaleka nije ono što bismo s obzirom na klimu i tlo mogli ostvariti. Haskap tek krči put prema potrošačima, a goji već pravi prve korake u uzgoju. Zaboravljena oskoruša opjevana je u narodnim pjesmama, ali je u uzgoju isčezla. Nasuprot tome, u Njemačkoj, Češkoj i drugim zemljama postoje čitavi sajmovi posvećeni ovoj voćki skromnih zahtjeva, rakija od njezinih plodova doseže vrtoglave cijene, a drvo služi za izradu namještaja namijenjenog samo znalcima koji ne pitaju za cijenu. Mediteransko područje otvara još više mogućnosti za uzgoj “novih” vrsta voćaka, i to od onih koje se zasada mogu naći tek na ponekoj okućnici kao što su kaki, nešpola i žižula do onih malo egzotičnijih kao što je acerola koju, uz odgovarajuću zaštitu preko zime, možemo pokušati uzgojiti. Atraktivan izgled, bogatstvo minerala, vitamina i, posebno, antioksidansa čine plodove ovakvih voćaka ne samo ugodnim osvježenjem nego i pravim izvorom zdravlja. Faramaceutska je industrija to već prepoznala i ponudila brojne pripravke izrađene od uvoznih sirovina. Nema nikakvog razloga da u budućnosti domaći proizvođači ne zamijene uvoz organiziraju li se na pravi način i tržištu ponude dovoljno plodova odgovarajuće kakvoće.
Velika prednost ovih voćaka je u tome što imaju nešto skromnije zahtjeve prema klimi i tlu, a takođ er su i otporne na bolesti i štetočine. No, to ne bi trebalo shvatiti doslovno, jer ono što ne stvara poteškoću za uzgoj na okućnici, može stvarati teškoće kada neku od ovih vrsta želimo uzgajati na većim površinama.
Stoga se za svaki ozbiljniji uzgoj treba obratiti stručnjacima koji će pomoći postaviti stvari na pravi način od samog početka kako se početno uzbuđenje ne bi pretvorilo u razočaranje. Vjerujemo da će i informacije u ovom prilogu pomoći da se to ne dogodi.
Acerola
Acerola (Malpighia emarginata) potječe iz Meksika i zimzeleni je grm ili drvo koje u prirodi naraste najviše do visine od 6 m, premda su najčešći primjerci visoki 2-3 m.
Bogatstvo vitamina
U usporedbi s narančom, količina vitamina C u ovom je voću veća Manje poznate i nove vocke – osvježenje u ponudi voca i prilika za pokretanje posla Stoga se za svaki ozbiljniji uzgoj treba obratiti stručnjacima koji će pomoći postaviti stvari na pravi način od samog početka kako se početno uzbuđenje ne bi pretvorilo u razočaranje. Vjerujemo da će i informacije u ovom prilogu pomoći da se to ne dogodi. za nevjerojatnih 32 puta, a količina magnezija, kalija i vitamina B5, dvostruko veća. Zbog toga se od acerole pripremaju mnogi vitaminski pripravci ili napitci koji se sve više traže na tržištu.
Plod se odlikuje velikom količinom vitamina C (cak do 3 g na 100 g), a osim vitamina C, u plodu se nalazi i dosta provitamina A, vitamina iz B kompleksa, dok su od minerala najznačajniji željezo, kalcij i fosfor. Sadržaj šećera u plodu je nizak, svega 3 do 5 %. Acerola je niskokalorično voće koje u 100 g ploda ima svega 32 kcal.
Često se uzgaja i kao bonsai zbog lijepog razgranjavanja i atraktivnog izgleda. List je prekriven dlačicama koje mogu izazvati alergijske reakcije ili smetnje u dišnim putevima, pa treba biti oprezan u kontaktu s ovom biljkom. Cvjetovi su promjera 1 – 2 cm, ružičaste boje i skupljeni su u cvatove sastavljene od tri do pet cvjetova. Cvate gotovo cijele godine, pa se na istoj biljci mogu istodobno naći i cvjetovi i plodovi. Plod je različite veličine (1-4 cm), a zreo je već tri do četiri tjedna nakon cvatnje, pa se tijekom godine može ostvariti velik broj berbi.
Ubrani plod brzo gubi okus, stoga ga treba što prije konzumirati ili preraditi. Neki ga ne vole konzumirati u svježem stanju zbog kiselosti i velikih sjemenki, pa ga radije troše u prera đenom obliku. Plodovi su lijepe crvene boje i nalikuju trešnji, po čemu je ova biljka vjerojatno i dobila naziv ‘’trešnja s Barbadosa’’. Osim ovog naziva može se naći i pod imenom ‘’američka višnja’’.
Plodovi se mogu prerađivati u sirup ili džem.
Ljekovitost
Njihova se konzumacija preporuča kod kroničnog umora ili kao pomoć kod različitih virusnih infekcija, zacjeljivanja rana, liječenja bolesti jetara itd. Sok acerole posebno se rabi kao osvježenje pilota, astronauta i atletičara izloženih velikom fizičkom naporu. Također, jača dišni sustav i pomaže stvaranju kolagena, koji je ključan za zdrav i lijep izgled kože. Pomaže regulaciji krvnog i očnog tlaka. Iznenađujuće je, da je do danas napravljeno relativno malo znanstvenih istraživanja njezinog djelovanja na ljudsko zdravlje. Do sada objavljeni rezultati potvrđuju njezin koristan učinak na regulaciju šećera u krvi, smanjenje rasta tumorskih stanica i uklanjanje štetnih radikala iz stanica. Postoje podaci koji pokazuju da i kora, lišće i drugi dijelovi biljke imaju fungicidna svojstva. Potrebno je upozoriti da konzumacija acerole kod nekih ljudi može izazvati i alergijsku reakciju, i to prvenstveno onih koji su alergični na lateks. Stoga osobe koje imaju teškoća s alergijama ne smiju uzimati acerolu niti njezine pripravke, prije nego li se posavjetuju s liječnikom. Uzgoj acerole izvan tropskog pojasa znatno je otežan, jer ova biljka traži stalnu temperaturu od 28 do 30 °C. Preferira kiselkasto laganije tlo, a odrasle biljke mogu podnijeti i kratkotrajnu sušu. Korijenje je plitko, zbog čega je jako osjetljiva na vjetar. Ponekad se može nabaviti u obliku lončanice koju je moguće uzgojiti i izvan tropskog pojasa, ali uz uvjet da joj se tijekom zime osigura zaštita od niskih temperatura i dovoljno svjetla. Tada rađa samo u toplijem dijelu godine.
Boysenberry 
Boysenberry (Rubus ursinus) jagodasto je voće slično malini i kupini, a nastao je 1920-ih godina križanjem maline, kupine i loganberryja (također križanac). Ime je dobio po svom tvorcu Rudolphu Boysenu. Plod je okruglast, sličan kupini, krupan (oko 8 g), po boji nešto svijetliji od kupine (između maline i kupine) tamne crvenkasto-crne boje. Jedni kažu da je vrlo je sočan i po okusu sličan malini s prizvukom oporosti, drugi da je po okusu sličan divljoj kupini, samo je po veličini ploda nekoliko puta veći.
Boysenberry je od maline dobio slatkoću i cvjetnu aromu, dok je prizvuk vina i oporosti dobio od kupine i loganberryja. U svakom slucaju, plod je ugodnog i osvježavajuceg okusa i zavidne veličine u odnosu na malinu i kupinu.
Plodovi boysenerryja su pogodni za konzerviranje i preradu u pekmez i sl.
Sadnja
Boysenberry, kao i ostalo jagodasto voće koje je srodno malini i kupini, traži vrlo sunčane položaje koji su zaštićeni od vjetra. Može uspijevati i u polusjeni, ali tada plodovi ne mogu postići kvalitetu kao na sunčanim položajima. Za kvalitetne plodove tlo mora biti dobro pripremljeno s dosta komposta i humusa. Dobro podnosi različite tipove tala, te relativno dobro uspijeva i kad se korov ne plijevi oko njega. Ipak, potrebno je redovito plijeviti korov, kako bi plodovi bili kvalitetiniji i urod veći. Bujnog je rasta, te je za uspješan uzgoj boysenberryja potrebna armatura (stupovi i žice) za koje će se izboji vezivati. Takvim načinom plodovi će biti izloženiji suncu, plodovi neće biti zaprljani od zemlje, čime će se smanjiti mogućnost truleža plodova, te će olakšati berbu. Razmak između grmova treba biti jedan do dva metra, između redova dva metra. Saditi se može u jesen ili u proljeće. Bolje je saditi u jesen zbog boljeg ukorijenjivanja. Ako se ujesen sade jednogodišnje sadnice, prvi rod se može očekivati već iduću sezonu.
Uzgoj
Boysenberry treba redovito natapati, posebice nakon cvatnje i kada plod počinje rasti. Kako bi se smanjila opasnost od pojave gljivičnih bolesti, natapanje treba izvesti pri bazi grma, da se izbjegne visoka vlažnost u krošnji. To se može izvesti, primjerice, pomoću sustava „kap po kap“. Gnojidbu i dodavanje komposta treba obavljati u radijusu unutar 30-ak cm od grma. Grmove boysenberrya često treba zaštititi i od ptica pomoću mreža kojima ih se prekriva. Preporuča se grane prije zime odvezati i polegnuti na zemlju, te prekriti slojem (20-ak cm) slame ili sijena ili nekim drugim prikladnim izolacijskim materijalom. Tako će se izboje zaštititi od hladnog vremena tijekom zimskog mirovanja. Grmovi boysenberrya su prilično izdržljivi na nepovoljne uvjete, te su otporniji je na bolesti i sušu nego kupina.
Razmnožavanje
Boysenberry se najjednostavnije razmnožava povaljenicama. Krajem srpnja odabire se jedan slabobujan dugi izboj koji se savije i zakopa u tlo na dubinu 15-20 cm. U proljeće se slobodno može odvojiti od majčinskog gram, jer se tijekom zime ukorijenio.
Boysenberry rađ a u lipnju i srpnju na jednogodišnjim izbojima, no s obzirom da ra đa jednom godišnje, sezona mu vrlo kratko traje. Na jednom odraslom grmu može se nabrati u prosjeku do 4,5 kg plodova (ovisno o sorti, načcinu uzgoja i sl.). 
Tayberry 
Još jedan križanac maline i kupine je tayberry, koji se odlikuje izrazito velikim plodovima i visokim urodom. Plodovi su sočni, ugodnog, slatkastog, lagano oporog i aromatičnog okusa. Pogodni su za konzumaciju u svježem stanju, ili preradu u pekmeze i druge proizvode, a moguće ih je i smrzavati. Masa ploda je od 5 g do 11 g.
Ukupni prinos po biljci može biti i do 3,5 kg (ovisi o razmaku sadnje), tj. 24 t po hektaru. Javljaju se u skupinama 5 do 7 plodova. Boja im varira od purpurno crvene, do tamno ljubicaste kada prezriju, te laganog do visokog sjaja.
Srednje su tvrdi, duguljasto-koničnog oblika, što se može zaključiti i po dimenzijama ploda koje iznose od 35 do 50 mm u dužinu, te 17 do 23 mm u širinu. Rano počinje dozrijevati (početak srpnja), a berba je višekratna, jer plodovi dozrijevaju kroz duže vrijeme, do sredine kolovoza, pa čak i do početka listopada, ako je toplo vrijeme. S obzirom da im se peteljka čvrsto drži za plod, a plod je vrlo mekan kada je potpuno zreo berba je otežana, pa nije moguća upotreba mehanizacije. Zbog ovih razloga Tayberry nije zaživio u intenzivnom uzgoju, pa ga uglavnom uzgajaju mali proizvođači ili hobisti u kućnim vrtovima.
Uzgoj na žici
Izboji su bujni i čvrsti, sa slabim bodljama. Kod mladih polugrmova izboji se više sire, dok kod starijih imaju uspravniji rast, uglavnom bez postranih izboja. Iako izboji ne trebaju potporu, zbog navedenih razloga preporuča se ipak postavljanje potpore, jer time možemo širiti polugrm i grane dovoditi na položenije položaje, te time dati prozračnost grana (manje vlage, manje bolesti), kao i bolju osunčanost plodovima. Najpraktičniji je uzgoj na žici (kao vinograd).
Tayberry je samooplodna vrsta i nije mu potreban oprašivač.
Lako se razmnožava povaljenicama sredinom rujna, a reznicama sredinom listopada (može i tijekom zime do sredine ožujka, ako tlo nije smrznuto ili natopljeno s previše vode). Tayberry je pogodan za sadnju na različitim tlima. Pogoduju mu sunčani položaji na plodnim ocjeditim tlima, ali može uspijevati i na sjenovitim položajima. U slučaju uzgoja na laganim karbonatnim tlima, potrebno je dodati komposta kako bi se popravilo tlo, i to preporučljivo prije same sadnje. Kompost će tako, osim hranjiva, osigurati i zadržavanje vlage u zoni korijena što će omogućiti tayberryju da uspješno i obilato rodi i za vrijeme sušnih ljeta.
Mrazevi ne predstavljaju problem jer cvjeta kasno, te je stoga pogodan za uzgoj na mjestima gdje zbog mrazeva druge voćke ne uspijevaju. Takođ er, tayberry podnosi vrlo niske temperature tijekom zime, čak do -25 °C.
Sadnja ukorijenjenih sadnica se također obavlja polovinom listopada, jer je tlo još uvijek toplo, te sadrži dovoljno vlage, pa se korijen bolje prima i raste. Sadnja se može produžiti čak i do ožujka pod istim uvjetima kao i za reznice. Ovisno o mogućnostima vrta, našim željama, te sadnicama koje imamo, saditi ih možemo s razmakom između redova od 1,2 do 4 m, a unutar reda na razmak 1 m. Nakon sadnje sadnicu treba prikratiti na dobar, kvalitetan pup na 25-30 cm visine kako bi ojačao korijen i time dugoročno osigurali bolji rast, prinos i kvalitetu tayberryja.
Zbog otpornosti na bolesti, posebice na kasnu žutu hr đu, a i niskih zahtjeva za brigom tijekom godine, tayberry je vrlo pogodna vrsta za uzgoj na manjim površinama ili u kućnim vrtovima.
Mini kivi
Mini kivi (Actinidia arguta) okusom je vrlo sličan običnom kiviju, a i na presjeku slično izgleda, ali je veličinom puno manji i nema dlačice. Mini kivi je nekima poznat kao bavarski kivi, sibirski kivi, mini kivi, „baby kivi“, koktel kivi, desertni kivi i sl.
Mini kivi je vrlo pogodan za uzgoj u kontinentu s obzirom da podnosi zimske temperature i do -30 °C. Štoviše, za uspješan uzgoj vrlo su bitne niske zimske temperature tijekom zimskog mirovanja, kako bi se aktivirali rodni pupovi za iduću sezonu.
Iako dobro podnosi kasne mrazeve, ipak nužno je da za vrijeme porasta mladica ne bude mraza tijekom 150 dana, jer bi moglo doći do smrzavanja mladica i pupova. Stoga se često uzgaja na padinama na 600 do 800 m nadmorske visine, iako bez problema uspijeva i na nižim položajima.
Umjereno s gnojidbom
Mini kivi treba saditi na sunčana mjesta na ocjeditom blago kiselom tlu. Uzgoj će biti uspješan i na lagano zasjenjenim položajima ili tlu neutralne pH reakcije, ali će biti smanjeni urod. Mini kivi prorodi 3 do 4 godine nakon sadnje, ali neki ozbiljniji urod može se očekivati tek nakon 6 do 8 godina. Bitno je da biljke budu zaštićene od jakog vjetra. Tako se na okućnicama može saditi uz južni zid kuće, iza ograde ili koje druge prepreke. Gnojidba treba biti umjerena. Slaba gnojidba smanjit će vegetativni rast, ali može dovesti i do pojave žućenja lišća. Prekomjerna gnojidba dušikom pak može izazvati slabu cvatnju i plodove smanjene sočnosti. Također će biti pojačani vegetativni rast, a biljka može nespremna dočekati zimske niske temperature. Rast je vrlo bujan, te u prirodnim uvjetima može se popeti na stabla visine do 30 metara.
Na pergolama lakša berba
U uzgoju taj potencijal se može iskoristiti u širenju na pergolama, tj. brajdama kao i običan kivi. Ta potpora mora biti čvrsta i stabilna zbog vrlo brzog rasta (izboj može narasti i do 6 m u jednoj sezoni). Uzgojem na pergolama olakšat ćemo sve zahvate, pa i berbu. Plodovi se beru tijekom listopada i početkom studenoga. U fazi zrelosti vrlo se lako odvajaju od biljke. Kako često znaju i sami otpasti kada dozriju, mogu se brati i branije, te pustiti da sazriju odvojeni od biljke. Urod ovisi o starosti biljke i načinu uzgoja, ali je obično 25-30 kg po grani.
Plod je velicine 2-2,5 cm, zelene boje, bez dlacica, velicine bobice grož a. Meso ploda je kao kod obicnog kivija, tako đer zelene boje. Ovisno o sorti može imati i crvenkaste boje bilo u kožici bilo u mesu. Može se koristiti na razne nacine – sirov, kuhan, sušen, prerađ en u pekmeze i sl.
Natapanje je vrlo važno jer nedostatak vode uzrokuje opadanje lišca i gubitak plodova. Zahtijeva velike kolicine vode tijekom sezone, ali ne i stagnirajuce vode jer može doci do gušenja korijena, a time i do propadanja cijele biljke. U ljeti je potrebno natapati kako bi se nadomjestila voda koja nedostaje uslijed vrucih i sušnih dana.
Mini kivi je dvodomna biljka, te je vrlo bitno da su zastupljene i ženske i muške biljke u uzgoju,
iako postoje i samooplodne ženske biljke. Jedna muška biljka može uspješno oprašiti šest ženskih biljaka. Kao oprašivač može se koristiti i muška biljka običnog kivija.
Razmnožavanje
Uspješno se razmnožava sjemenom, ukorijenjavanjem reznica ili cijepljenjem na podlogu koja može biti mini kivi ili običan kivi. Kod razmnožavanja sjemenom, bitno je da to sjeme ne bude od plodova koji su dobiveni oprašivanjem polenom s običnog kivija, jer je takvo sjeme sterilno. Važni uročnici bolesti i drugih problema od kojih je važno zaštititi mini kivi su Phytophthora, Botrytis, Sclerotinia te nematode, tripsi, savijači i sl. No, ti uzročnici ne čine velike štete i ne pojavljuju se često. Kod mladih biljaka veliki problem mogu biti mačke. Izboji mini kivija otpuštaju miris sličan mirisu mačje trave, pa se mačke često stružu o samu biljku ili pak raskapaju oko korijena čime potpuno unište mlade biljke.
Haskap (modra kozokrvina)
Haskap ili modra kozokrvina (Lonicera caerulea) je grm s plodovima koji bojom i veličinom liče na borovnicu. Neki ju često nazivaju i sibirska borovnica, no to je pogrešno. Naziv sibirska borovnica se često koristi za aroniju, haskap i još neke vrste. Sve te vrste imaju svoje jedinstvene nazive koji ih bolje opisuju. Stoga naziv sibirska borovnica treba izbjegavati za bilo koju vrstu, jer samo može dovesti do zabune. Haskap se još naziva i kamčatska bobica, kamčatska borovnica ili mayberry.
Ljekovitost
Haskap je bogat antioksidansima, vitaminima (vitamin C) i željezom. Zbog tih svojstava je vrlo dobar kod poboljšanja krvne slike, visokog tlaka te probavnih poremećaja. Bobice haskapa uz navedene prednosti imaju i protuupalna i protualargijska svojstva.
Uzgoj
Haskap je listopadni grm koji može narasti od 1 do 3 metra i obično do 1,5 metra u širinu. Vrlo je otporan na niske temperature. Tako tijekom zime, haskap može podnijeti vrlo niske temperature – čak i do -45 °C. U skladu s porijeklom, i cvat podnosi temperature ispod 0 °C (čak do -10 °C) te vrlo dobro podnosi i kasne proljetne mrazeve. Grmovi haskapa sade se na sunčanim položajima s dobro dreniranim (ocjeditim), ali vlažnim tlom slabo kisele do neutralne reakcije (pH 5,5 do 7) i bogatim organskim tvarima. Može podnijeti i druga tla i polusjenu, ali tada slabije rađa. Razmak u redu treba biti 1 do 1,5 m, a 3 metra između redova. Nije samooplodna voćka, te stoga treba saditi barem dvije sorte zajedno, a preporuča se i tri do četiri različite sorte u jednom nasadu, koje su međusobno kompatibilne (cvatnja u isto vrijeme). Plod haskapa je bobica duguljastog oblika i plavoljubičaste boje. Bobica je promjera 0,5 do 1 cm i duga 2 do 3 cm. Meso je tamnoljubičaste boje, teksture slične kiviju, a ugodan i slatkast okus podsjeća na borovnicu. Kod nas dozrijeva u svibnju, a može se konzumirati sirov ili prerađen u sok, džem, žele ili voćno vino. Često se koristi i kao dodatak fermentiranim mliječnim proizvodima (voćni jogurt). U punom rodu, grm haskapa može dati 3 do 5 kg bobica. Uspješno se razmnožava sjemenom, te poluzrelim i zrelim reznicama. S obzirom da haskap nije samooplodan, kod razmnožavanja sjemenom treba očekivati sadnice neujednačenih svojstava. Stoga se preporuča razmnožavanje ukorijenjivanjem poluzrelih reznica u srpnju i kolovozu, ili zrelih reznica u studenom.
U Japanu su cijene haskapa vrlo visoke, a u uzgoju ne zahtijevaju mnogo fizičkog rada. Stoga se često tijekom radnog vijeka sade male plantaže kao financijska sigurnost za “stare dane”. Nešto kao mali prirodni mirovinski fond za dodatne prihode.
Brusnica
Brusnica (Vaccinum vitis-idea) je zimzeleni grm koji ima ljekovita svojstva. Plodovi brusnice zbog svog sadržaja imaju vrlo pozitivan učinak na ljudsko zdravlje.
Voće za dijabetičare
Sadrži minerale (kalij), organske kiseline, tanin, željezo, vitamine A i C, a bogat je i antioksidansima (antocijanima i bioflavonoida) i biljnim vlaknima. Bioflavonoidi djeluju kao prirodni antibiotik, tako što uravnotežuju gljivice i bakterije u organizmu. Posebice pomažu kod infekcija urinarnog i probavnog trakta, regulirajući bakteriju Escherichiu coli, te uzročnika čira na želucu (Helicobacter pylori). Plodovi brusnice pomažu i kod dijabetesa, jer njihova konzumacija smanjuje razinu šećera u krvi. Plodovi brusnice pomažu i kod smanjenja djelovanja stresa, te su vrlo pogodni u prevenciji bolesti srce i krvnih žila. Osim plodova koji se mogu konzumirati u svježem, suhom ili prerađenom (sok, pekmez, džem, umak i sl.) stanju, ljekoviti su i listovi od kojih se kuha čaj. Ako se žele koristiti listovi, onda ih treba brati nakon berbe plodova.
Uzgoj nije osobito zahtjevan
Grm je nizak, oko 30 cm, tankih stabljika i izboja. Listovi su sitni i zimzeleni. Cvijet se nalazi u grozdovima na vrhovima izboja. Bijele je do ružičaste boje zvonolikog oblika. Brusnica raste na sunčanim ili polusjenovitim položajima. Zahtijeva kiselo (pH 4 do 5) ocjedito tlo, bez zadržavanja suvišne vlage, ali s dovoljnom količinom oborina (ili natapanja). Tlo mora biti stalno vlažno, jer ako korijen ostane u suhom tlu, biljka će se vrlo brzo osušiti i uvenuti. Uspijeva u hladnijim predjelima i na višim nadmorskim visinama (do 1500 m). Zimi podnosi i do -40 °C, a dobro podnosi i proljetne mrazeve.
Brusnicu treba saditi, ako su sadnice golog korijena, u gredice visine 30 cm. Kontejnirane sadnice se mogu saditi tijekom cijele godine, ali treba paziti da odmah bude osigurano natapanje. Razmak izmeđ u sadnica treba biti 30 do 40 cm, a razmak izmeđ u redova 80 do 90 cm. Mogu saditi i gušće unutar reda, ali tada izme đu redova treba biti više mjesta.
Traži kiselo tlo
Kod gnojidbe treba voditi računa da brusnica zahtijeva kiselo tlo, stoga se preporuča upotrebljavati samo kisela gnojiva, te svake godine treba dodavati treset oko svakog grma. Prostor između redova treba održavati urednim redovitom košnjom ili malčiranjem borovim iglicama, kiselim tresetom ili piljevinom crnogorice. Tako će se smanjiti rast korova, ali ujedno i osiguravati dovoljna kiselost potrebna za normalan rast i razvoj korijenovog sustava. Plodovi sazrijevaju u kolovozu i rujnu, a beru se ručno ili grabljicama (kao za borovnice). Bobice se beru kada su svjetlo crvene ili tamno crvene boje. Ako se uberu prerano mogu ostati gorke. Svijetlije bobice tijekom čuvanja nakon nekoliko tjedana poprime tamno crvenu boju. Kao i kod sveg voća, kada bobice same padaju s grma, znači da su prezrele i nisu dulje za čuvanje, već ih treba odmah konzumirati ili preraditi. Plodovi se mogu čuvati 3 do 5 tjedana na temperaturi od 0 do 7 °C, a smrznute brusnice se mogu čuvati i nekoliko mjeseci. Plantažni nasadi koji obiluju povoljnim količinama vode (nekadašnja močvarna područja), berbu obavljaju plavljenjem polja. Naime, svaka bobica brusnice u sebi ima četiri mjehurića zraka. Kako se polje i grmovi poplave tako bobice isplivaju. Tada strojevi prolaze i tresu grančice kako bi se zreli plodovi odvojili od stabljike. Kako plodovi plutaju, strojno se pokupe, ocijede i sortiraju. Može se razmnožavati sjemenom, ali preporuča se razmnožavanjem podzemnim izbojcima koji se zakorijenjuju i razvijaju mladice. Također brusnica razvija izbojke koji se povijaju i ukorijenjuju. Nakon što se izboji ukorijene, mogu se odvojiti od matične biljke i presaditi. Za razliku od europske brusnice (Vaccinum vitis-idea), američka brusnica (Vaccinium macrocrapon) ima veće grmove i plodove. Američka brusnica stvara izdanke dužine i do 2 metra koji se ukorijanjuju i daju mlade izboje na kojima se javljaju cvatovi. Te izbojke se može usmjeravati (da ne smetaju u međurednom prostoru) ili ih se može uzdignuti i pričvrstiti na naslon (armaturu) kako bi se plodovi zadržali čistima, olakšala berba, a i kako izboji ne bi smetali za prolazak između redova.
Zbog veće veličine grma i dužine izboja, američka brusnica se sadi na veće razmake od europske.
Brusnica nema štetnika ni bolesti koje bi radile značajnije štete. Stoga zaštita uglavnom nije potrebna. Može se koristiti preventivno zimsko prskanje bakrenim preparatima prije kretanja vegetacije.
Goji
Goji bobice je naziv za dvije vrste - Lycium barbarum i Lycium chinensis. Na hrvatskom se još nazivaju i vučje bobice. Goji bobice su vrlo dobre za krvožilni sustav, dijabetes, jetru i bubrege, a posebice za reguliranje kolesterola.
Svježe bobice su sočne i imaju slatkasti okus, a sušene podsjećaju na grož ice. Stoga se u trgovini najčešće mogu naći sušeni plodovi. Zbog brze oksidacije plodova pri berbi, preporuča se otresanje bobica umjesto berbe.
Snižavaju kolesterol
Prema nekim istraživanjima Goji bobice dovode razinu kolesterola na normalnu razinu u roku 24 sata nakon konzumacije 100 g ploda. Plodovi goji bobica su bogati antioksidansima (1 i pol puta više nego aronija), vitaminom C, vitaminima B-kompleksa, aminokiselinama i željezom. Goji se može uzgajati kao grm ili kao drvo, a može narasti i do 3 metra visine. Grm L. chinensis naraste nešto niže od L. barbarum. Preporuča se saditi na jesen, ali može i u proljeće. Goji zahtijeva sunčane položaje sa ocjeditim tlom, blago kisele do neutralne reakcije (pH 6 do 7,5). Može uspijevati i na kiselijim tlima (pH 5 do 5,5) i polusjenovitim položajima, ali je tada prirod i rast smanjen.
Uvjeti za uzgoj
Iako je tolerantan na sušu, u područjima gdje tijekom godine ima sušnih razdoblja, nužno je osigurati natapanje, kako bi se postigao zadovoljavajući urod. Na teškim i hladnim tlima s visokom razinom podzemne vode neće uspijevati i ima velikih teškoća s asfikcijom (gušenjem) korijena. Zimi podnosi temperature i do -15 °C. Ovisno o uzgojnom obliku razmak unutar reda bi trebao biti 1 do 1,5 metara a između redova 2 do 2,5 metra. Cvate na jednogodišnjim izbojima sitnim ljubičastim cvjetovima. Cvate tijekom cijelog ljeta, te se u isto vrijeme na biljci mogu naći cvjetovi, nezreli i zreli plodovi. Plod je narančaste do crvene boje, izduženog ovalnog oblika, duljine 1 do 2 cm. Svaka bobica sadrži 10 do 60 sjemenki. Plod dozrijeva od srpnja do listopada, pa je potrebno organizirati berbu sve do prvih mrazeva. Nakon berbe plodovi brzo oksidiraju, pa nisu pogodne za prodaju u svježem stanju, ali se mogu konzumirati u svježem stanju. Rezidbu treba obaviti u rano proljeće prije kretanja vegetacije. Također treba paziti da rezidba bude slaba do umjerena, kako bi se osigurao primjeren prinos. Prejaka rezidba gojia uzrokovat će jaki vegetativni rast te time značajno smanjiti urod te godine.
Razmnožavanje
Nema zabilježenih značajnijih štetočinja (insekata i bolesti) koje bi radile štetu. Pri primjeni bakrenih preparata treba biti iznimno oprezan i smiju se koristiti isključivo prije kretanja vegetacije. Ako su se pupovi već počeli otvarati bolje je preskočiti prskanje, jer bakreni preparati mogu izazvati fitotoksičnost (listovi posmeđe i otpadnu). Može se razmnožavati sjemenom, zelenim i zrelim reznicama. Razmnožavanje sjemenom ide relativno lagano, no daje potomstvo neujednačenih svojstava. Razmnožavanje zelenim reznicama je moguće tijekom lipnja i srpnja, a zrelim u studenom. Za ukorijenjivanje reznica je bitno da uvijek imaju vlage. Stoga se preporuča da se posude s reznicama prekriju najlonom i redovito zamagljuju, kako bi se održala relativna vlažnost zraka od 85%. Ako se reznice prekrivaju najlonom, potrebno je redovito provjetravati zrak svakih nekoliko dana da se izbjegne trulež reznica.
Dud
Dud ili murva nekada se u našim krajevima mnogo uzgajao, prvenstveno zbog lišća, ali i zbog ploda. Lišće se koristilo najviše za hranu leptira dudovog svilca, čije gusjenice zapredanjem kukuljica stvaraju niti za jednu od najfinijih tkanina – svilu. Danas se dud rijetko može naći na okućnicama.
Bijeli dud ima plodove bijele do ružičaste boje, crveni ima plodove crvene boje, dok je crni dud izrazito tamne, ljubičaste do crne boje. Prema hranjivoj vrijednosti, razlike postoje, a najvažnija je, da crni dud kao i drugo tamno jagodasto voće ima vrlo visok sadržaj antocijana. 
Višestruko koristan
Postoje tri glavne vrste duda – bijeli ( Morus alba), crveni ( Morus rubra) i crni (Morus nigra). Razlika među njima je, naravno, u boji ploda. Okusu ploda vrlo je sladak i s vrlo malo kiseline, veličina je 1,5 do 2 cm, a bere se od lipnja do kolovoza. Osim što se može jesti u svježem stanju, vrlo je pogodan za pripremu sokova i sirupa te pekmeza, marmelada i želea, ali i rakije (dudovača).
Plodovi duda se također mogu i sušiti kako bi ih se moglo konzumirati i tijekom zime. Svježi plodovi duda su vrlo kratke trajnosti i osjetljivi su na transport, te ih je potrebno vrlo brzo nakon berbe konzumirati, ili pripremiti na neki od navedenih načina. Listovi duda se mogu koristiti za hranidbu domaćih životinja, posebice povećavaju mliječnost.
Zdravstvena vrijednost duda
Plodovi duda osim antocijana koji vežu slobodne radikale u organizmu, pomaže i kod drugih zdravstvenih smetnji. Čaj od dudovog lišća pomaže kod dijabetesa. Sirup crnog duda može se koristiti i za iskašljavanje, bolesti dišnih organa, za grlo, te kao laksativ. Kora stabla dobra je protiv crijevnih nametnika, te ima antibakterijska i fungicidna svojstva. Ipak kao i kod svega ostalog u konzumaciji duda treba biti umjeren, jer veće količine mogu dovesti do lakših trovanja, halucinacija i probavnih smetnji.
Dudov sok pomaže kod afti, astme, bronhitisa, čireva u ustima, hipoglikemije, hipertenzije, probavnih smetnji, slabosti, i upalnih stanja. 
Dugovječna i otporna voćka
Dud preferira sunčane položaje te ne voli pregustu sadnju. Stablo može narasti i do 20 m s jako razvijenom prirodno kuglastom krošnjom. Dudovi se često sade kao drvoredi uz put i ograde zbog svoje dugovječnosti, ali i korijena koji raste duboko, te ne smeta pri površini za uređenje travnjaka i staza. Također se zbog takvog korijenja može saditi i uz rubove obradivih površina. U umjerenom i suptropskom području stablo je listopadno, dok je u tropskom području zimzeleno. Podnosi tla slabije kvalitete, iako traži duboka i ocjedita tla neutralne reakcije, ali podnosi i kisele do blago alkalne reakcije. Kada se dobro prilagodi i primi, dobro podnosi sušu. Tijekom zime podnosi temperature i do -23 °C. Može se uzgajati do 3000 m nadmorske visine. Mikorizom se smanjuje potreba za gnojenje do čak 75%. Rezidba se provodi po potrebi i ovisno o svrsi uzgoja. Dud može biti jednodomna ili dvodomna biljka, a ako je jednodomna, oprašivači nisu potrebni, jer je samooplodan.
Razmnožavanje
Razmnožava se sjemenom, reznicama ili cijepljenjem. Za razmnožavanje sjemenom, preporuča se čišćenje i sijanje sjemena odmah po berbi, jer je stratifikacija sjemena dugotrajna. Sjemenke bijelog duda se stratificiraju čak do nekoliko mjeseci. Reznice se uzimaju od starijih odrvenjelih izboja, režu se na 20 do 30 cm (3 pupa) i odmah stavljaju na ukorjenjivanje. Nametnici i štetnici ne rade značajne štete, zato je dud pogodan za ekološki uzgoj.
Nešpola
Iako se nešpola ili japanska mušmula (Eriobotryia japonica) intenzivno uzgaja u razvijenim voćarskim zemljama s mediteranskom klimom, u našim mediteranskim krajevima manje je zastupljena i nije zauzela veće i značajnije mjesto u uzgoju, vjerojatni razlog je nedovoljna informiranost i nepoznavanje ove voćne vrste.
Plodovi nešpole su ovalnog, zaobljenog ili kruškolikog oblika, žute, narančaste, ili rje đe crvenkaste boje, te veličinom, oblikom i bojom sliče manjim marelicama. Iako su plodovi nešpole na prvi pogled neugledni, vrlo su sočni i ukusni s osvježavajućom aromom, a najsla đi su kad su mekani i žuti.
Nešpola je zanimljiva i pomalo neuobičajena voćka, kojoj je jesensko pa i zimsko razdoblje ono pravo aktivno životno razdoblje. Zbog svojih dekorativnih osobina i ukusnih plodova, preporuča se više saditi i kultivirati, kako bi time postala vrlo lijep oralni ukras i segment brojnih okućnica u našemu mediteranskom podneblju.
Zimska cvatnja
Nešpola je suptropska voćna vrsta porijeklom iz jugoistočne Azije, zimzelena dekorativna vrsta koja se može pronaći uglavnom na okućnicama gdje raste u obliku pojedinačnih stabala. Stablo nešpole može narasti do 10 metara visine, a najčešće naraste oko 3-4 m. Krošnja prirodno formira oblik kugle, a ukoliko se želi formirati uzgojni oblik, preporuča se oblik vaze. Nešpola cvate u vrijeme kada većina ostalih vrsta miruje - od listopada do siječnja, a plodovi dozrijevaju vrlo rano već u svibnju, te se time tržište osigurava svježim plodovima ove vrste na početku nove turističke sezone, što se može smatrati i osnovna prednost uzgoja ove voćne vrste.
Traži toplinu i sunce
Za normalan rast i razvoj nešpola traži puno topline i sunca, a dobro podnosi visoke ljetne temperature i sušu. Iako je suptropska voćna vrsta, dosta dobro podnosi i nisku temperaturu (može podnijeti čak do - 10 oC), ali je osjetljiva na hladnije sjeverne vjetrove, pa je treba saditi na mjestima zaklonjenijim od vjetra. Stoga naši klimatski uvjeti ustvari ne pretpostavljaju zapreku za njen uzgoj. Nešpola isto tako nije zahtjevna prema tlu, ali najbolje uspjeva na dobro dreniranim ilovastim tlima, a za sigurnu i redovitu rodnost poželjno je osigurati i natapanje. Vrlo je važno redovito orezivati stablo, posebno odmah nakon berbe plodova, jer se na taj način prorjeđuje krošnja, kako bi se osigurala prozračnost i osvjetljenost unutrašnjosti izboja i listova. Isto tako, rezidbu je potrebno obaviti i u jesen s ciljem odstranjivanja postranih, sekundarnih izboja na glavnom izboju koji nosi cvjetište. Ukoliko se ne primijeni ovaj zahvat, tada bi se na tim sekundarnim izbojima razvijali sitni plodovi na štetu onih na glavnom izboju. Rezidbom također treba uvijek odstraniti tanke i oboljele izboje, jer se na taj način spriječava širenje zaraze fuzikladijem. Iako je nešpola najčešće zastupljena kao pojedinačno stablo, ukoliko se planira ići u intenzivniju proizvodnju, prilikom sadnje treba voditi računa o razmaku budući da formira dosta veliko stablo. Razmak između sadnica može biti od 5x4 pa do 6x5 metara ovisno o bujnosti sorte i odabiru uzgojnog oblika. Nešpola se kod nas najčešće razmnožava generativno pomoću sjemena, jer sjeme klija vrlo brzo i u velikom postotku, dok se za intenzivan uzgoj razmnožava vegetativno.
Stabla nešpole su dosta osjetljiva na fuzikladij, stoga bez odgovarajuće zaštite teško će se uzgojiti zdravi plodovi, a isto tako jednom oboljela nešpola se teško može izliječit od fuzikladija, odnosno krastavosti ploda. Iz tog razloga, posebno je važno prskati i zaštiti nešplolu u razdoblju od jeseni do proljeća, jer su tada najpovoljniji uvjeti za širenje bolesti.
Ljekovita svojstva
Izniman i delikatesan okus plodova nešpole rezultat je toga što ovi plodovi u sebi ujedinjuju okus breskve, limuna i manga. Osim za konzumaciju u svježem stanju, koriste se za pripremu pekmeza, džemova, slatkih sirupa, likera, pripremu pita i dr. Ovisno o uvjetima uzgoja može se dogoditi da su plodovi preslatki za konzumaciju u svježem stanju, ali onda su izvrsni za preradu. Možda najznačajnija svojstva nešpole, zbog čega se od davnih vremena sadi i kultivira, jesu sama prirodno-ljekovita i prehrambena svojstva plodova, te dijelom i listova. Posebno je koristan sirup od nešpole koji se koristi za ublažavanje kašlja i grlobolje. Ipak, potrebno je naglasiti da sjemenke nešpole sadrže cijanogene glikozide, te samo pretjerana konzumacija plodova sa sjemenkama može dovesti do cijanidnog trovanja. Drvo nešpole je vrlo čvrsto i koristi se za izradu manjih predmeta. Poznato je da se od drveta nešpole izrađuju najbolja ravnala. U nekim sredozemnim zemljama (Italija, Španjolska) uzgaja se plantažno i plodovi se mogu kupiti na tržnicama. Hrvatska nikako nije iskoristila tu mogućnost, a mnogi kontinentalci i ne znaju koja je to voćka i kako izgleda. Zbog toga bi bilo vrijeme da se na tome započne više i bolje raditi, jer ukusni plodovi nešpole bi vrlo lako mogli naći mjesto na stolovima, kao prvi plodovi voća u proljeće i rano ljeto.
Treba napomenuti da nešpola (nešpula, japanska mušmula, loquat) nije isto što i mušmula (Mespilus germanica), iako se često te dvije vrste miješaju zbog sličnog naziva. 
Žižula
Žižula ili kineska datulja (Zizyphus jujuba) izrazito je dekorativna voćka koja je kod nas odavna poznata uzduž jadranskog primorja, ali danas je malo raširena, tek kao ukras u dvorištima ili parkovima. Nažalost, u kontinentalnom dijelu naše zemlje sasvim je nepoznata, iako bi se mogla uzgajati, posebno u vinogradarskim područjima. Raste prirodno kao trnoviti grm ili u obliku stabla s tankim visećim i povijenim granama koje su obrasle bodljama (kod pitomih sorti bodlje su rijetke, a kod divljih vrlo izražene). Stablo naraste do prosječne visine od 5 do 8 m, a na dobrom tlu i do 10 m.
Otporna na sušu
Žižula dobro uspijeva u toplim i sunčanim područjima, a odlikuje se otpornošću prema visokim temperaturama (više od 40 °C). Najbolje uspijeva na osvijetljenim položajima s prosječnom godišnjom temperaturom zraka iznad 8 °C.
Otporna je na sušu i niske temperature, me đutim kako je napada dosta velik broj štetnika i bolesti, u intenzivnim nasadima treba provoditi zaštitu 5-6 puta tijekom vegetacije. 
Kao voćka skromnih zahtjeva, žižula se može uzgajati na lakšem, suhom i kamenom tlu, ali ne podnosi alkalna i karbonatna tla. Najbitnije je da je tlo toplo i propusno. Iako žižula tolerira siromašna tla i sušu, za postizanje viših prinosa i kvalitetnijih plodova poželjno je da u tlu ima dosta organske tvari i da je osigurano navodnjavanje u kritičnim fenofazama. Osjetljiva je prema hladnim sjevernim, a često i južnim vjetrovima, pa treba posebno obratiti pažnju na odabir mikrolokacije za sadnju ili treba podizati vjetrozaštitne pojaseve. Općenito se može reći da je žižula dosta prilagodljiva voćna vrsta, jednostavna za uzgoj i najpogodnija za područja gdje su druge voćne vrste slabije raširene (aridna i semiaridna područja).
Berba i čuvanje
U ranoj fazi razvoja plodovi su zelene boje, dok plodovi koji su zreli, poprimaju svijetlo smeđu do crvenkasto smeđu boju, a na površini su sjajni i nalikuju maslinama. Kod potpuno zrelih plodova kora se nabora i meso omekša, pa izgledaju kao malene datulje, kojima su tada i po mirisu i po okusu slične. Plodovi teže od 5 g (sjemenjaci) do 20 g (kultivirane sorte) i zrele plodove jako napadaju ptice. Vrijeme dozrijevanja i berbe ovisi o sorti, nadmorskoj visini, tlu, klimatskim uvjetima i o namjeni. Najčešće se beru tijekom rujna i listopada, a optimalni rok berbe se određuje temeljem boje kožice, boje mesa, tvrdoće ploda i kemijskog sastava (škrob, šećeri, kiseline i voda). Zreli plodovi se mogu čuvati na sobnoj temperaturi svega nekoliko dana, ali u hladnjači tri do četiri mjeseca. Iako je razmnožavanje sjemenom relativno vrlo lagano i uspješno, žižula se uglavnom razmnožava vegetativno – izdancima, reznicama i cijepljenjem na sjemenjake. Kao podloge koriste se sjemenjaci same žižule (Z. jujuba.) ili sjemenjaci kisele žižule (Z. acidojujuba). Obzirom da je porijeklom iz Kine, postoji velik broj sorata (preko 700), koje imaju plodove različite veličine, oblika i kvalitete, a samo nekoliko sorti ima veći gospodarski značaj. Prema namjeni sorte žižule se dijele na stolne, za sušenje, za preradu, kao ukrasne i na sorte kombinirane namjene.
Uobičajeni razmaci sadnje u nasadima su 4-5 x 5-6 m, ali su u posljednje vrijeme u zemljama gdje se žižula intenzivno uzgaja popularni nasadi žižule u gustom sklopu s razmakom od 2-3 x 3-4 metra. Najcešće se uzgaja u obliku popravljene vaze ili popravljene piramide s visinom debla 70 do 80 cm, a može se uzgajati i kao grm, iako odabir uzgojnog oblika ovisi o brojnim čimbenicima. Takvim načinom uzgoja, u punoj rodnosti može se očekivati prirod od 30 do 50 kg po stablu.
Važno je redovito provoditi rezidbu u mirovanju i vegetaciji. Ljetna rezidba je najbolja kada se formira uzgojni oblik čime se osigurava bolja osvijetljenost krošnje, a time i kvalitetniji izboji. Zimska se rezidba provodi što kasnije, kako bi se smanjile moguće štete od niskih temperatura na početku vegetacije, a njome uklanjaju izboji koji su slabo razvijeni, i oštećeni ili nepovoljnog položaja. Plodovi žižule se koriste svježi, sušeni, prerađeni ili konzervirani, a imaju izraženu hranjivu i dijetoterapeutsku vrijednost, visoku kaloričnost, te izvrstan okus i aromu. Meso ploda je blijedo-žućkasto, ugodna vinsko-kiselkasta okusa, vrlo aromatično. Od svježih plodova žižule mogu se pripremati marmelade i sokovi, ili se plodovi mogu kandirati, dok se u medicini koriste za liječenje visokog krvnog tlaka, želučanih i crijevnih tegoba, te raznih upalnih stanja i svrbeži kože. Ljekovita svojstva imaju lišće i kora žižule. Plodovi, lišće i kora su traženi u farmaceutskoj industriji za proizvodnju lijekova i čajnih pripravaka.
Visokoenergetsko voće
U suhim plodovima ima oko 18 % vode, 60 % šećera i oko 5 % bjelančevina. Posebno je vrijedno što plodovi sadrže više od 800 mg vitamina C na 100 g ploda. Plodove žižule smatraju dobrim afrodizijacima. 
Žižula je vrlo atraktivna voćka, zbog iznimne hranjive vrijednosti plodova, adaptabilnosti i vremena dozrijevanja, čiji se plodovi sve više traže u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji. Za napomenuti je, da sve mediteranske zemlje u posljednje vrijeme užurbano podižu suvremene nasade žižule, čija potražnja stalno raste, stoga i kod nas, žižula zaslužuje u budućnosti puno veću pažnju.
Indijanska banana
Indijanska banana (Asimina triloba) listopadno je drvo sjevernog umjerenog pojasa. Naziva se još i paw-paw i zanimljiva je kao jedinstvena i neobična voćka piramidalnog oblika ravnog debla s bujnim tamno-zelenim visećim listovima, koji na jesen postaju zlatno-smeđe boje. Jednogodišnje biljke je potrebno dobro zalijevati i držati djelomično u hladu. Nakon toga rast ubrzava i drveće u pravilu treba više sunca, pa za pet do sedam godina naraste 2-3 metara u visinu. Kod nas se pokazala pogodnom za uzgoj, jer je otporna na dva velika problema: mraz i tuču.
Tlo i uzgoj
Najbolje raste na plodnom, dobro dreniranom i kiselom (pH 5,5-7,0) tlu, a slabije podnosi teška, mokra i lužnata tla. Kod sadnje voćkica preporučeni razmak je 4 m, a između redova 3 m. Smjer redova sjever-jug.
Moguce je nabaviti sadnice stare 13 godina koje odmah rode, te 4 godišnje koje ce prve plodove imati 2015.
Cvjeta u travnju, a cvjetovi su u boji i pojavljuju se pojedinačno, te mogu doseći do 5 cm u promjeru. Prirodni oprašivači su razni kukci i muhe, a može se oprašivati i ručno četkicama. Plodovi dozrijevaju od kolovoza do listopada i težine su od 50-500g, te veličine 7-15 cm. Visoka razina prirodnih spojeva u stablu čine ga vrlo otpornim na kukce i druge štetočine kojih u našim krajevima i nema. Gnojidba se može obaviti u proljeće, a za zdravi snažan rast primijeniti. Nije nužno redovito zalijevanje tijekom sušnih razdoblja.
Ljekovitost biljke
Plod je najbolje jesti svjež kad je potpuno zreo,a tada je tropskog, slatkog, sočnog okusa, te voćnog i cvjetnog mirisa. Kožica ploda je tvrda, zelena,a pri dozrijevanju postaje žuta i crvena. Kada plod prerežemo u unutrašnjosti se nalazi meso bijelo-žute boje meko i slatko, sadrži puno vitamina minerala, aminokiselina, posebno kalcija i željeza, te veliku energetsku vrijednost. Unutar ploda nalaze se dva reda smeđih sjemenki koje su duge i do 3 cm. Listovi i grančice sadrže aktivnu tvar asimicin koji je antikancerogena tvar i koristi se za proizvodnju lijekova protiv raka – i prema nekim istraživanjima je 10.000 puta jači od kemoterapije
Kulinarstvo i čuvanje
Kada su potpuno zreli, plodovi mogu stajati na sobnoj temperaturi oko dva-tri dana, dok u hladnjaku mogu stajati tjedan dana. Primarna namjena plodova je konzumacija u sviježem stanju. Može se koristiti kao dodatak u raznim slatkim desertima i receptima s malo topline tj. kuhanja ili pečenja (voćni napici,sladoled,voćna salata). ZBOG SVOJIH ANTIKARCINOGENIH SVOJSTAVA SIGURNO ĆE BITI JAKO TRAŽENA KAO SUHO VOĆE ILI HLADNO PREŠANI SOK. Hrvatska je jedna od prvih zemalja gdje se indijanska banana sadi masovno i to sadnicama starim 13 godina koja odmah daju rod, a potencijal je takav da bi se ovo egzotično voće moglo izvoziti i u SAD, u kojima je iznimno tražena radi ljekovitih svojstava.

Izvor:Gospodarski list

Suzbijanje lišajeva na voćkama

Vrlo se često na stablima i granama drvenastih voćnih vrsta, kao i nekog drugog ukrasnog drveća i grmlja, zapaža pojava lišajeva.
Lišajevi se javljaju na gotovo svim voćnim vrstama, osobito šljivi, orahu, jabuci i kruški, pogotovo u ekstenzivnim ili napuštenim voćnjacima.

Lišaj je vrlo specifična i vrlo zanimljiva zajednica dvaju organizama (alge i gljive!), koji žive u tzv. simbiozi ili suživotu, od kojeg oba ova organizma imaju zajedničku korist. Od algi su zastupljene uglavnom zelene ili modrozelene alge (Chlorophyta i Cianophyta), a od gljiva najčešće gljive mješinarke (Ascomycotina), čija se plodna tijela (apoteciji) vrlo lako uočavaju unutar tijela lišaja.
Lišaj kao zajednica funkcionira tako da alge fotosintezom stvaraju organske tvari, a gljiva nabavlja vodu i mineralna hranjiva, pa se tako nadopunjuju. Ističemo, lišajevi nisu nametnici ili paraziti na biljkama, iako se tako na prvi pogled čini. Žive samo na površini biljnih organa, pa spadaju u tzv. epifite, ali od biljaka ne uzimaju vodu i hranjiva, što znači da ne ulaze u biljno staničje kao paraziti. Međutim, njihova pojava, unatoč tomu što nisu paraziti, posredno može štetiti biljkama jer mogu smanjivati životni potencijal biljke ili tzv. vigor, ali i biti pogodno stanište za naseljavanje nekih štetnika.

Postoji više od 15.000 vrsta lišajeva, a znanost ih svrstava u vrlo dobre bioindikatore ili biološke pokazatelje čistoće zraka i općenito čistoće staništa i okoliša. Obično se javljaju na starijim voćkama, a ako počnu rasti na mladima, onda je to znak da su te voćke slabije kondicije, odnosno da su oslabljene od raznih faktora nepovoljne sredine. Gotovo se nikada ne javljaju u intenzivnim voćnim nasadima, ili vrlo rijetko, i to samo u slučaju ako se ne provodi uobičajena zaštita fungicidima. Naime, većina fungicida, pogotovo onih na bazi bakra, prilično ih dobro suzbija, pa se lišajevi stoga nikada ne javljaju u voćnjacima s redovitom zaštitom fungicidima. Mogli bismo reći da je njihova pojava na voćkama najbolji znak dobrih ekoloških uvjeta koji vladaju u voćnjaku. Nikada ne rastu ondje gdje je zrak onečišćen i gdje postoji rezidua ili ima ostataka toksičnih tvari. Neki lišajevi izrazito su dekorativni (pr. Usnea spp. i dr.), pa su jako omiljeni na ukrasnim drvenastim vrstama u kućnim vrtovima. Spomenuto je na početku da se uglavnom javljaju na stablima i granama šljiva, oraha, jabuka i dr.
Na šljivi se pojavljuje najčešće lišaj pod nazivom Evernia prunastri, a na orahu žuti lišaj Xanthoria parietina. Od drugih lišajeva na voćkama su raširene vrste iz rodova Parmelia, Parmelina, Physcia, Platismatia, Pseudoevernia, Ramalina i dr.
Na njih dobro djeluju svi bakreni fungicidi, pa se stoga kasnim zimskim prskanjem i tretiranjima na početku vegetacije, koja se redovito provode u voćnjacima, ujedno suzbijaju i lišajevi. Ostale kemijske mjere suzbijanja nisu potrebne.

Plan zaštite nasada jabuka

• Sa zaštitom treba početi pred samo kretanje vegetacije s mineralnim uljima i sredstvima na osnovi bakra:
  Cuprablau Z 0,8 % kako bi preventivno djelovali na krastavost i jaja lisnih uši Tretiranje preporučamo ponoviti posebno u godinama sa obiljem oborina u stadiju mišijih ušiju u koncentraciji Cuprablau Z 0,5 % u kombinaciji sa pripravkom Chromosul 80 0,4 % za zaštitu od pepelnice.

• Pred pojavu cvjetova preporučamo jedan od slijedećih fungicida za suzbijanje krastavosti:
  Chromodin S - 65 u koncentraciji od 0,1 % (100 g na 100 L vode) ili Delan 700 WDG u koncentraciji od 0,075 % (75 g na 100 L vode) ili Polyram DF u koncentraciji od 0,25 % (250 g na 100 l vode )

• U fazi ružičastog pupa za suzbijanje krastavosti i pepelnice koristite:
  Storby WG u koncentraciji od 0,02% (20 g na 100 L vode) ili kombinaciju Delan 700 WDG (0,075%) i Chromosul 80 (0,4%) ili Tercel u koncentraciji 0,2 - 0,25 % (200 - 250 g na 100 l vode )

• U fazi otvaranja središnjeg cvijeta preporučamo kombinaciju:
  Fond 12 E (0,035%) i Star 80 WP (0,25%) ili Scissor(0,015%) i Star 80 WP (025%) ili već gotovu kombinaciju Tercel u koncentraciji 0,2 - 0,25 % (200-250 g na 100 l vode).

Zaštita nakon cvatnje ima za cilj očuvati list i plod jabuke. Plod jabuke je u ovom periodu najosjetljiviji i potrebna su intenzivna prskanja kako ne bi došlo do infekcije ploda. Najkritičniji period je faza opadanja latica do oblikovanja ploda, stadij H-I. Tada razmaci između prskanja iznose 5-7 dana.
Preporučamo kombinacije pripravka Fond 12 E (0,035 % ) + Polyram DF (0,25%) ili
Star 80 WP (0,25%) ili Delan 700 WDG (0,075%) uz obavezan dodatak pripravka Chromosul 80 u koncentraciji 0,2 % (200 g na 100 l vode ) za zaštitu od pepelnice.
Ove kombinacije pružaju izvrsnu preventivnu zaštitu uz značajan kurativni učinak na infekcije fuzikladija na listu ili plodu. Preporučamo razmak prskanja 7-10 dana ovisno o vremenskim uvjetima.
Ako se utvrdi prisutnost lisnih uši ili jabučnog savijača preporučamo primjenu jednog od slijedećih insekticida: Boxer 200 SL (0,05 %), Rotor 1,25 (0,05%), Fastac 10 SC (0,015 %) ili Reldan 40 EC (0,125%)
U ovom razdoblju obvezno pratiti pojavu i brojnost crvenog voćnog pauka i koprivine grinje.
Preporuka za suzbijanje je pronalazak 3 - 5 pauka po listu, naša preporuka za suzbijanje navedenih štetnika je pripravak Demitan u koncentraciji 0,05 - 0,07 % (50 - 70 ml u 100 l vode) ili kombinacija Demitan 0,04 % + Apollo 0,04% koja istovremeno suzbija sve razvojne stadije navedenih štetnika
Jesenske i zimske sorte jabuka tijekom skladištenja su podložne raznim bolestima koje uzrokuju velike financijske gubitke prilikom uskladištenja. Te su bolesti dijelom uvjetovane novim sortimentom, intenzivnom proizvodnjom, jakom i često neumjerenom gnojidbom te drugim raznim agrotehničkim i uzgojnim mjerama, a posebno produženim procesima skladištenja u hladnjačama.
Za sprječavanje pojave skladišnih bolesti preporučamo primjenu pripravka Bellis u koncentraciji 0,08%.

Jesenska zaštita lijeske,oraha i breskve

Lijeska i orah se kao voćne vrste zadnjih nekoliko godina intenzivno šire i zauzimaju sve veće površine u Hrvatskoj. Lješnjak  kod nas uspijeva gotovo u svim krajevima. Divljeg ga možemo naći u šumama. Pitomi lješnjak uzgaja se u dva uzgojna oblika:kao grm ili kao stablašce. Prirodno svojstvo lješnjaka jest da raste u grmu. Prilikom sadnje,sadnica se jednako reže,bez obzira na to želi li se grm ili stablašce.

Početak opadanja lišća u jesen je termin kada je lijesku i orah potrebno zaštititi od bakterioza (Xanthomonas spp.).

Tipični simptomi zaraze bakteriozama su rak rane na grančicama i osnovnim granama iz kojih se za vlažna vremena iscjeđuje žuti bakterijski eksudat. U početku ih pronalazimo u malom broju, ali s vremenom ako ne provodimo mjere zaštite njihov se broj povećava (prenose se kapima kiše) tako da uskoro imamo zarazu cijelih stabala koja ubrzo zaostaju u rastu i rodnosti.

Za suzbijanje bakterioza lijeske i oraha preporučujemo  preventivni kontaktni fungicid širokog spektra djelovanja CUPRABLAU Z u koncentraciji 0,5 – 0,6 %.
Ovu mjeru treba obavezno ponoviti u proljeće tik pred kretanje vegetacije. 

Lijeska je voćna vrsta koja cvate vrlo rano i dugo (od prosinca do početka ožujka ) pa ovo jesensko prskanje ne treba odgađati, najpovoljniji termin za prskanje je mjesec studeni ili najkasnije prvi dani prosinca kada vremenski uvjeti to dozvoljavaju.

Proizvođačima koji su registrirani u ekološkoj proizvodnji lijeske i oraha preporučamo za suzbijanje bakterioza BORDOŠKU JUHU u koncentraciji 1 – 1,5 %.
Breskva je kao voćna vrsta izuzetno osjetljiva na napad bolesti kovrčavosti lista (Taphrina deformans ).

Simptomi napada ove bolesti su nepravilne mjehuraste izrasline i deformacije na lišću, listovi su najprije svijetlozeleni a zatim poprimaju crvenkastu boju i ubrzo odumiru tako da jake zaraze mogu uzrokovati gubitak lisne mase na nezaštićenim voćkama i retrovegetaciju čime se voćke nepotrebno iscrpljuju.
Formiranje cvjetnih pupova za slijedeću godinu je slabije i voćke su osjetljivije na nepovoljne vremenske uvjete i podložnije izmrzavanju .
Za suzbijanje kovrčavosti lista preporučamo Vam također :
CUPRABLAU Z preventivni kontaktni fungicid na bazi bakra u koncentraciji 0,5 – 0,6 %
(500 – 600 g na 100 l vode) Cuprablau Z u jesen i u proljeće učinkovito suzbija kovrčavost lista breskve kako u intenzivnim suvremenim voćnjacima tako i na okućnicama.