Najčešća pogreška koja se javlja kod sadnje voćaka odnosi se na nepravodobnu pripremu i kopanje sadnih jama. Tako se one najčešće pripremaju na sami dan sadnje, što je više nego pogrešno. Dakle, kako bi se sadno mjesto što bolje pripremilo i kako bi se sadna jama što bolje uredila za prijam sadnica, ona se treba iskopati mjesec dana ranije ili barem deset dana prije izvođenja sadnje. Druga pogreška odnosi se na kopanje sadnih mjesta neodgovarajućih dimenzija- jer zašto nepotrebno kopati duboke i široke jame kada će se voćka svejedno primiti. Međutim, stvarna je istina kako će se voćka primiti, ali je isto tako istina i da voćna sadnica nikada neće imati onu silinu porasta i ukorjenjivanja kao voćka posađena u jamu oblika kvadrata, dimenzija 100 x 100 cm i dubine 60-70 cm. Osim toga, korijen voćke posađene u plitku jamu ubrzo nailazi na tvrd sloj zemlje te ne ide u dubinu već postrano, po površini zemlje. Time je voćka dolaskom suše (plitak korijen ne nalazi vodu iz dubljih slojeva) i vjetra (iskrči je)osuđena na propast. Nadalje, kalem mjesto nipošto se ne smije zatrpavati, već mora viriti nekoliko cm iznad razine tla. Voćnu sadnicu nakon sadnje obvezno moramo i zaliti s 10-tak litara vode. Osim toga, nadam se da to više nije potrebno ni napominjati- stajsko gnojivo mora biti crno i zrelo te ne smije doći u dodir s korijenovim sustavom. I na kraju, sa sjeverne strane pravilno posađene sadnice postavlja se odgovarajući kolac ili oslonac koji ne smije dodirivati voćnu sadnicu, a što se u našim voćnjacima nažalost nerijetko može i uočiti.
Suvremeni voćnjaci, tržišno orijentirani i visokoprofitabilni, svugdje u svijetu, podižu se po sustavima guste, superguste i ultraguste sadnje. Ipak, moramo biti realni i ustvrditi kako se navedena gusta sadnja prakticira isključivo kod jabuka i krušaka jer samo takve voćke imaju odgovarajuće podloge, koje omogućuju slabobujan rast stabala. Istina je da su u novije vrijeme sveprisutne i tzv. patuljaste trešnje i višnje na Giseli 5 koje se sade na razmak u redu od 2,5 do 3, 0 m ali se to u suvremenom, ozbiljnom voćarstvu ni ne svrstava pod pojam guste sadnje. Jer pod gustom sadnjom se podrazumijeva3000-3500, pod supergu- stom 4000-6500 i ultragustom sadnjom više od 6500, pa čak i do 18000 stabala po hektaru. Za tu svrhu koriste se uglavnom sadnice jabuka cijepljenih na podlogu M 9 koje u navedenom sustavu voćarenja prorode već u prvoj ili drugoj godini uzgoja.
Drugim riječima, dok klasične sadnice jabuka dospiju na rod, jabuke iz guste sadnje već se nalaze u svojoj punoj rodnosti. Pored toga, one donose iznimno visoke prinose (50-85 tona/ha), a za to ne zahtijevaju veliku količinu gnojiva iz razloga što ga i ne troše za rast drveta, već isključivo za rast plodova. Velika stavka troškova u voćarskoj proizvodnji odnosi se na rezidbu i berbu stabala a koja se kod guste sadnje bitno smanjuje jer se svi poslovi doslovce obavljaju sa zemlje. Jedina mana ovog suvremenog načina voćarenja, ako je tako možemo i nazvati, odnosi se na nešto veća početna ulaganja koja se odnose na nabavku daleko većeg broja voćnih sadnica, uz svu potrebnu prateću infrastrukturu (kolci, mrežna armatura i dr.). Ali, u ozbiljnim voćarskim zemljama se navedeni gusti nasadi podižu isključivo uz poljoprivredne kredite koji se zahvaljujući brzoj punoj rodnosti voćaka uredno mogu i vraćati.
