Aktinidija nije naša domaća voćka već joj je pradomovina Kina, a u naše je krajeve stigla tek prije dvadesetak godina. Kako je iz Kine prenesena prvo na Novi Zeland pa tek nakon toga u druge zemlje, prozvali su je i kivi prema istoimenoj ptici s ovog otočja. Ovu voćku zovu i biljkom vječne mladosti i zdravlja jer sadrži mnogo vitamina, minerala i dosta drugih tvari koje blagotvorno djeluju na ljudski organizam. Tako u 100 grama aktinidije ima i do 300 miligrama C vitamina, 174 mg A vitamina, a tu su i znatne količine vitamina iz grupe B. Osim toga aktinidija sadrži i dosta kalcija, željeza, fosfora, magnezija i drugih minerala, a uz to je vrlo ukusna i - znalci kažu - ima miris koji podsjeća na jagodu, bananu, trešnju i ananas - zajedno. Stoga nije čudo da upravo ovu voćku sve više uzgajaju ne samo na Novom Zelandu već i u Americi i u svim europskim zemljama u kojima joj klima odgovara. Kako prirodni uvjeti i na području Hrvatske a osobito u priobalju odgovaraju ovoj biljci, ona se brzo proširila i u našim krajevima te se sve češće uzgaja i u kućnim vrtovima u obliku pergole odnosno brajde ili manjih nasada.
Aktinidiji najbolje odgovara klima s toplim i vlažnim ljetima gdje temperatura zimi ne pada ispod -10° C iako u stanju mirovanja može izdržati i do -15° C. No, osim ovih moraju biti zadovoljeni i neki drugi preduvjeti za uzgoj ove voćke. Ona zahtijeva lagano i hranjivima bogato tlo, a ako je tlo suviše teško i s puno glinastih čestica tada ova voćka slabo napreduje. Želimo li ipak na takvom zemljištu saditi aktinidiju jer nemamo drugog, tada mu moramo dodati oko 25 posto riječnog ili ispranog morskog pijeska i rasporediti ga u sloju zemljišta do dubine od 40 cm . Za aktinidiju tlo treba biti neutralne do slabo kisele reakcije, a ako je tlo prekiselo treba ga kalcificirati odnosno dodati mu mljevenog vapnenca ili dolomita. Ova voćka slično kao i neke podloge vinove loze podnosi samo do 10 posto aktivnog vapna u tlu. Stoga je najbolje dati tlo na analizu pa tako ustanoviti da li tlo zadovoljava tražene uvjete ili ga je prethodno potrebno popraviti.
Ovu voćku, osim toga, ne smijemo saditi ni na vjetrovitim položajima gdje su česti jaki i suhi vjetrovi, jer im vjetar lomi grane, a još veće štete nastaju zbog toga što im on isušuje cvjetove i listove pa čak i kada ima dovoljno vlage u zemlji biljka se može osušiti. I napokon, aktinidiji je ljeti potrebno dosta vlage pa je možemo saditi samo tamo gdje joj možemo osigurati zalijevanje odnosno navodnjavanje. Želimo li dakle uzgajati aktinidiju, o svim tim preduvjetima moramo voditi računa i tek ako su svi oni zadovoljeni možemo se odlučiti za sadnju ove voćke.
Aktinidiju je na našim otocima i priobalju najbolje saditi u jesen, no kako je tada teže nabaviti sadnice, obično je i tu sadimo u proljeće. Kako sadnice ove biljke u rasadnicima najčešće uzgajaju u kontejnerima smještenim u plastenike, ne bi ih trebalo saditi prerano u proljeće kako razlika temperature između prostora u kojem su uzgajane i vanjske temperature prostora gdje ih namjeravamo saditi ne bi bila prevelika. To bi, naime, bio šok za sadnicu od kojeg bi se ona teško oporavila. Prije sadnje potrebno je na temelju analize tla provesti meliorativnu gnojidbu odnosno po tlu razasuti potrebnu količinu mineralnog gnojiva NPK 7-14.21 ili 5:20:30 i ukopati ga u sloj tla do dubine do koje doseže korijen biljke. Prije sadnje najbolje je čitavu površinu prekopati do dubine od 40 cm , no ako to nije moguće onda se može rovokopačem ili ručno iskopati jarak ili dovoljno široke i duboke jame za pojedinačnu sadnju.
Kako je aktinidija biljka penjačica, potrebno joj je prije ili odmah nakon sadnje postaviti armaturu od stupova i žice kao što to činimo kod podizanja vinograda. Ovu voćku najčešće uzgajamo kao dvokraki kordonac na dvije žice ili kao pergolu. Razmak sadnje pri tom treba iznositi oko 6 metara , a između svake biljke postavlja se jedan stup od drva, betona ili metala na koje se pričvrste pocinčane žice promjera 3,5 mm . Stupovi na kraju redova moraju biti jači i dobro usidreni da se armatura ne sruši.
Sadnice se obično već prve godine nakon sadnje saviju i vežu uz prvu žicu. Tada tijekom ljeta na savijenom mjestu potjeraju nove mladice od kojih se jedna veže na suprotnu stranu od one savijene, druga se pušta da slobodno raste do druge žice ili do >krova< pergole na koji će se na isti način formirati ponovo dva kraka.
Mlade biljke u prve tri godine uzgoja treba što manje rezati. Njima se odstranjuju samo suvišne mladice koje remete uzgojni oblik. Odrasle voćke međutim, neophodno je jače orezivati. Naime, aktinidiju je potrebno stalno pomlađivati i svake joj godine zimi odrezati oko trećinu izboja koji su prethodne sezone rodili. Ostale grane treba prorijediti i potkratiti. Pritom valja znati da je zimska rezidba samo dio potrebnog zahvata u >uređivanju< stabla aktinidije. Kako njene mladice brzo rastu, dobar dio rezidbe obavlja se i ljeti kako bi se zadržala ravnoteža između porasta i rodnosti.
Kako aktinidija ima plitak korijen, ljetna obrada tla mora biti sasvim plitka, a kad biljke dostignu tri godine starosti prostor između redova može se ostaviti zatravljen, a travu kositi redovno i nastirati ispod stabala u redovima kako oko njih ne bi rasla trava.
Sadnice se obično već prve godine nakon sadnje saviju i vežu uz prvu žicu. Tada tijekom ljeta na savijenom mjestu potjeraju nove mladice od kojih se jedna veže na suprotnu stranu od one savijene, druga se pušta da slobodno raste do druge žice ili do >krova< pergole na koji će se na isti način formirati ponovo dva kraka.
Mlade biljke u prve tri godine uzgoja treba što manje rezati. Njima se odstranjuju samo suvišne mladice koje remete uzgojni oblik. Odrasle voćke međutim, neophodno je jače orezivati. Naime, aktinidiju je potrebno stalno pomlađivati i svake joj godine zimi odrezati oko trećinu izboja koji su prethodne sezone rodili. Ostale grane treba prorijediti i potkratiti. Pritom valja znati da je zimska rezidba samo dio potrebnog zahvata u >uređivanju< stabla aktinidije. Kako njene mladice brzo rastu, dobar dio rezidbe obavlja se i ljeti kako bi se zadržala ravnoteža između porasta i rodnosti.
Kako aktinidija ima plitak korijen, ljetna obrada tla mora biti sasvim plitka, a kad biljke dostignu tri godine starosti prostor između redova može se ostaviti zatravljen, a travu kositi redovno i nastirati ispod stabala u redovima kako oko njih ne bi rasla trava.
A i B prva godina uzgoja, C i D druga godina uzgoja
Treća godina u vegetaciji, pergola
Zaštita od bolesti i štetnika
Iako je aktinidija dosta otporna voćka, ponekad je znaju napasti i bolesti i štetnici. Tako ona ponekad - osobito ako je sađena na nešto težem tlu - obolijeva od truleži korijenova vrata, pa stoga kod sadnje treba izbjegavati teška i prevlažna tla. Rak korijena također je dosta česta bolest koja se najčešće prenosi sadnicama, pa stoga nije uputno saditi sadnice bez deklaracije. Aktinidija također zna oboljeti i od sive plijesni, a napadaju je i štitaste uši i neke vrste stjenica. Stoga bi bilo dobro ove voćke protiv bakterijskih i gljivičnih bolesti te štitastih ušiju zimi oprskati crvenim uljem, a ako se i tijekom vegetacije ipak pojave neke bolesti ili štetnici, najbolje se o tome posavjetovati s agronomom - stručnjakom za zaštitu bilja, koji će najbolje znati odrediti koje sredstvo za zaštitu odabrati i kada ga primijeniti kako bi aktinidije ostale zdrave.
Muške i ženske biljke
Valja također znati da je aktinidija dvodomna biljka, odnosno da postoje ženske biljke koje daju plod i muške koje ih oprašuju. Stoga na svakih 5-6 posađenih ženskih biljki moramo posaditi jednu mušku biljku. Od ženskih biljaka u nas se najčešće sade sorte Hayward vrlo krupnih plodova i ranija, rodnija ali nešto sitnija sorta Abbot, dok se kao oprašivači koriste sorte Matua i Tomura.
Muške i ženske biljke
Valja također znati da je aktinidija dvodomna biljka, odnosno da postoje ženske biljke koje daju plod i muške koje ih oprašuju. Stoga na svakih 5-6 posađenih ženskih biljki moramo posaditi jednu mušku biljku. Od ženskih biljaka u nas se najčešće sade sorte Hayward vrlo krupnih plodova i ranija, rodnija ali nešto sitnija sorta Abbot, dok se kao oprašivači koriste sorte Matua i Tomura.
