petak, 13. svibnja 2016.

Jabučna krvava uš-Eriosoma lanigerum Hausm.

Smatra se da je ovaj štetnik introduciran u Europu iz Sjeverne Amerike još krajem 18. stoljeća. Vrlo je proširena u nas i to češće u intenzivnim voćnjacima. Jedan od razloga jest da se rado naseljuju na brojnim ranama koje su nastale rezidbom.
Štetnik napada
Korijen, razvijene grane i mlade izboje.

Opis štetnika
Odrasli oblici su crvene, smeđe ili purpurne boje. Krilate su duge 1,8 do 2,3 mm, dok su beskrilne duge 1,2 do 2,6 mm. Tijelo odraslih se uopće ne vidi ispod guste bijele voštane prevlake. Ako uklonimo prevlaku i uši zdrobimo, vidi se crvena tekućina po kojoj su dobile ime.
Ličinke jabučne krvave uši prolaze kroz četiri razvojne faze pri čemu se njihova dužina mijenja od 0,6 mm do 1,3 mm. Ličinke su tamno crvenkasto-smeđe s plavkasto-bijelom voštanom prevlakom koja postaje sve veća u kasnijim fazama razvoja. Taj voštani sloj pomaže krvavoj uši u obrani od predatora i pesticida.


Biologija i životni ciklus štetnika
Prezime ličinke na vratu korijena i debljem korijenju te u pukotinama debla i rak-ranama grana. Podnose vrlo niske temperature i do -27 ˚C. razvoj započinje vrlo rano, već krajem zime. Razmnožava se partenogenetski. Jedna ženka leže 100 do 150 ličinki. Ima 10 do 15 generacija godišnje. Temperature veće od 30 ˚C zaustavljaju razmnožavanje, dok temperature veće od 35 ˚C onemogućavaju razmnožavanje. Krilata generacija javlja se u jesen.
Jabučna krvava uš je monoecijska i gotovo monofagna vrsta jer se uglavnom nalazi samo na jabuci, dok na ostalim vrstama ne nanosi štetu.


Šteta koju izaziva štetnik
Jabučna krvava uš je štetnik koji se hrani na stablu, korijenju, razvijenim granama i mladim izbojima na način da siše biljni sok. Pri tom stablo slabi, a na grančicama i korijenju formiraju se šiške. Ova uš također proizvodi mednu rosu koja izaziva crnu čađavu plijesan na plodovima i lišću. Posljedica napada je sušenje grana, pucanje kore i stvaranje rak-rana na mjestima gdje štetnik siše.

Zaštita od jabučne krvave uši
1920. godine iz Amerike unesena je parazitska osica Aphelinus mali, koja se brzo proširila po cijeloj Europi i znatno smanjila brojnost i štetnost ovog štetnika. Danas se zbog pošteđivanja ove osice forsiraju selektivni insekticidi na osnovi pirimikarba,metildemetona, tiometona ili vamidotiona, koji dobro djeluju na krvavu uš, a nemaju jači negativni učinak na A. mali.  učinkovitim se smatraju i neonikotinoidi.
Zimskim prskanjem uljanim organofosfornim insekticidima pošteđuje se 80 do 85 % osica, pa se ono preporučuje kao mjera suzbijanja krvave uši. Stoga, za suzbijanje ovog štetnika primjenom insekticida, prvenstveno se odabiru sredstva koja manje štete osici A. mali. U tijeku vegetacije je pak najbolje primijeniti insekticid pred samu cvatnju jabuke, kada postupno slabi aktivnost osice.
Znanstvenici su otkrili da je zapravo uholaža (Forficula auricularia L.) odgovorna za kontrolu jabučne krvave uši jer u kombinaciji s parazitskom osicom reducira infekciju uzrokovanu jabučnom krvnom uši. Nakon što su isključili uholažu iz pokusa, komercijalno prihvatljiva kontrola jabučne krvave uši nije postignuta, iako su bili prisutni drugi prirodni neprijatelji kao što su božje ovčice, zlatooke te osolike muhe.
Također, postoje dosta velike razlike u otpornosti pojedinih sorata jabuka na napad krvave uši. Kao otpornije sorte ističu se Jonathan, Ontario, Golden Delicious, Bobovac i druge.
Treba spomenuti i uzgoj jabuka na podlogama otpornijim na ovaj štetnik kao npr. M II, M XII, i M XIII ili MM. naprotiv, podloga M 9 je najosjetljivija na krvavu uš.
Mehaničko odstranjivanje jače zaraženih grana i premazivanje rana nakon rezidbe smanjuju štetnost jabučne krvave uši.
Podzemne zaraze se mogu smanjiti tretiranjem tla oko voćke sredstvima na osnovi lindana i drugim zemljišnim insekticidima, te nagrtanjem tretiranog tla oko voćke.

Nema komentara: